Na prvi pogled izgledaju kao i svi drugi građani. Oni dobivaju medijski prostor kad se sjete, dapače, mediji ih vole. Vijest u kojoj se oni nađu – dobro se prodaje. Oni se pozivaju na demokraciju i slobodno izražavanje mišljenja. Postoji samo jedan sitni problem: stavovi, čije izgovaranje oni tako zdušno brane pozivanjem na najsvjetlije tekovine pluralizma – jesu, eto tako, usput, stavovi puni vjerske, nacionalne i rasne mržnje. Oni obožavaju čupati riječi iz konteksta, iskrivljavati tuđe izjave, ništa ih ne sputava da govore laži o svojim neistomišljenicima, jer oni smatraju – viša istina je na njihovi strani.

Dame i gospodo, upoznajte ih: oni su novi europski nacisti i fašisti.

Ima ih u svim zemljama Europe. Dok mi, uronjeni u ekonomsku krizu i dnevne probleme gledamo kako sportski  (?! ) djelatnici psuju na pasja kola i vrijeđaju čitavu naciju u udarnim televizijskim terminima, na glavnim budimpeštanskim trgovima već se godinama u velikim brojevima i potpuno slobodno okupljaju crnokošuljaši.

Ušli su i u mađarski parlament, pa i tamo propovijedaju protjerivanje Roma i Židova iz zemlje. U međuvremenu je mađarski predsjednik ukinuo mnoge ovlasti parlamentu i ustavnom sudu i prebacio ih – sebi.

Zvuči poznato?

Mnogi od tih pripadnika europske desnice sebe vole svrstavati i kao euroskeptike.

Kao što smo vidjeli iz nedavno vrlo popraćenog istupa naše saborske zastupnice, oni misle da je biti domoljub isto što i biti ksenofob, da je to sasvim legitimna građanska opcija koja se zove – euroskepsa. Što rade euroskeptici? Protive se europskim integracijama, ali ih ne smeta da sjede u Europskom parlamentu i primaju pozamašne parlamentarne plaće, vrijeđaju europske institucije u tragikomičnim istupima koji se medijski bilježe kao svi drugi konstruktivni istupi drugih parlamentaraca… Niti ih smeta da se koriste bogatim europskim fondovima – to im nije ispod časti niti protiv principa. Bilo je inicijativa da se ovakvom ponašanju stane na kraj, ali je na kraju prevladalo mišljenje da je Europa dovoljno jaka da može izdržati ovakve napade, te da će, štoviše, imati i konstruktivne koristi od kritika svojih protivnika i neistomišljenika.

Vratimo s natrag u lijepu našu. Kad su premijer i predsjednik oštro osudili govor mržnje i raspirivanje sukoba u medijima, premijer je prozvan radi diktatorskih sklonosti ?!

Jedna je poznata kolumnistica ovih dana rekla kako Hrvatska opet klizi u devedesete.

Slažem se. Iako se ne mogu oteti dojmu da je ovo što se događa i kod nas i diljem Europe možda i opasnije do devedesetih, jer previše podsjeća na neke scenarije iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Ekonomska kriza je i onda djelovala kao kerozin za opasne desne populizme. Netko će reći da ovi današnji desničare previše vole lagodan život i briselske dnevnice da bi se stvarno dohvatili oružja i koncentracijskih logora. Ne bih znao.

Ali jedno znam. Ako netko u javnom prostoru čini bilo što što potiče na nasilje ili rat, ako raspiruje nacionalnu, vjersku i rasnu mržnju i nesnošljivost, onda krši Ustav RH .

A u našem ustavu piše puno lijepih stvari. Primjerice, članak 39. izrijekom kaže „Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.“

Pa onda, kada se bilo tko ogriješi o ovaj članak, bez obzira bio on sportski čelnik, saborski zastupnik, poznati novinar, medijska kuća ili radnik, onda mora zakonski dogovarati. Jer krši Ustav RH.

Reći da je izražavanje stavova koji makar i samo aludiraju na nesnošljivost ili nacionalnu mržnju – izraz demokracije i pluralizma – nije samo bezočna, besramna laž, nego je to upravo rušenje demokracije. A gdje nas takve stvari vode – to je lekcija koju smo, nadam se, ipak svladali u prošlom stoljeću.

 

Tekst: V. Obersnel