Pred malo više od godinu dana Hrvatska je s premoćnom dvotrećinskom većinom rekla DA ulasku u Europsku Uniju.
Dugoočekivani referendum o EU stigao je 20 godina od nezavisnosti, nakon čitava dva desetljeća tijekom kojih smo iskusili rat i sve poslijeratne nedaće, vrlo problematičnu tranziciju, korupciju, ekonomske i razne druge društvene probleme. K tome, ni u Europi ni kod nas nije nikakva tajna da je proces pristupanja Hrvatske bio najduži i najzahtjevniji ikada, ali i da je svaka prepreka koja nam se našla na putu pomogla transformaciji našeg društva nabolje. O svemu tome sam pisao i govorio u mnogim prigodama.
Neki drže da je Hrvatska sa svojih malo više od 4 milijuna ljudi , što je jedva 1% europskog stanovništva, toliko mala da je njen ulazak u Uniju ravan „statističkoj pogrešci“. To ne samo da je cinično i zlonamjerno nego je i – jednostavno neobrazovano. Takvi bi trebali znati da su i brojni istaknuti pojedinci i čitavi društveni slojevi Hrvatske aktivno kreirali i participirali u najnaprednijim europskim društvenim kretanjima od renesanse naovamo.
Mnogi su razlozi zbog kojih danas imamo i pravo i dužnost da formalno zauzmemo svoje mjesto u europskoj zajednici nacija i naroda, i da ravnopravno sudjelujemo u kreiranju europske politike i identiteta.
Složio bih se s premijerom Milanovićem koji je na nedavnom skupu u HKD-u na Sušaku rekao da Hrvatska nije podijeljena na crne i crvene, nego „na one koji poštuju zakon, koji se drže pravila i koji od tih pravila očekuju povrat i dobit za sebe i svoju zajednicu, te onih koji preziru pravila i poredak“. Zaista, nije bitno na čijoj nam se strani borio djed, bitno je tko smo danas. A mi smo građani demokratske Hrvatske, i slobodne i ujedinjene Europe. Zato Europa očekuje da pošaljemo svoje predstavnike u europski parlament.
Učinimo to. Svi. Ove nedjelje.