Europska prijestolnica kulture putuje na Zagreb pride. Sigurna luka različitosti u Zagreb u subotu nosi poruku o hrabrosti, prihvaćanju različitosti i o slobodi. Jer ako ne sad, kad?
Povorka ponosa u 2016. tiče se raznih sloboda, jer su razne slobode postale ugrožene. Nekad se tako desi. Narod bi rekao: došli divlji, istjerali pitome. Ima takvih trenutaka posvuda kroz povijest u kojoj se događalo da se revolucionarni pomak na bolje stropošta u ponor mraka. Nažalost, naše društvo upravo je na jednoj takvoj litici u kojoj se može sunovratiti u bezdan.
Ne znam tko si može priuštiti luksuz da zažmiri pred porukama koje vode zabrani javnog iznošenja vlastitih stavova, porukama koje najavljuju ukidanje slobode govora, porukama koje otvaraju vrata zabrani abortusa i pravu žena da samostalno odlučuju. Tko se može praviti da ne čuje poruke koje vode virenju u tuđe postelje i sortiranju ljudi na normalne i nenormalne, dobre i loše prema spolnoj, vjerskoj ili nekoj drugoj orijentaciji.
Možda smo vjerovali da se to više ne može događati. Možda smo naivno mislili da su se ustanovljene slobode čvrsto ukorijenile i da ih nije moguće dokidati. Ali zapravo nije tako. Borba za ljudska prava nikada ne prestaje. Zonu tolerancije i prihvaćanja potrebno je stalno iznova označavati i pritom širiti.
Lijepo je kada prajd samo slavi život. Teško je kada prajd ima agendu. A ovogodišnji je mora imati – htio, ne htio – jer je nemoguće zatvarati oči pred društveno-kulturnim nazadovanjem koje predvode trenutne političke „elite“.
Stvari obično krenu s čistkama po medijima da se osigura siguran prostor za lošu propagandu. Obrazovanje se stavi na najnižu poziciju na ljestvici društvenih vrijednosti. A na velika vrata uvede se strah: strah pred pripadnicima druge vjeroispovijesti, strah pred pripadnicima drugačije spolne orijentacije, strah pred osobama druge nacionalnosti… tako svi koji su drugačiji, odjednom postanu i neprijatelji kojih se treba bojati.
Hrvatsko društvo nalazi se baš na toj opasnoj točki i većina ljudi još uvijek trlja oči u nevjerici. Pitamo se – je li moguće da premijerova žena maršira u povorci ljudi spremnih tražiti zabranu abortusa? Je li moguće da nam je potpredsjednik Vlade onaj koji je rekao da će svatko moći misliti i reći što hoće samo u svoja četiri zida, ali ne i javno? Je li moguće da je ministar kulture nosio onu kapu? Je li moguće da netko opet radi popis knjiga koje se ne smiju čitati? Je li moguće da su napravljene smjene na svim ključnim mjestima javne televizije? Je li moguće da je ministrica socijalne skrbi za ijednu grupaciju ljudi rekla – „nek crknu“? Je li moguće da potpredsjednik Sabora maršira Zagrebom uz gromoglasno „Za dom spremni“?
Zbog svega toga, ali nažalost i zbog puno više stvari, ovogodišnja Povorka ponosa ima posebnu težinu. Njen glavni tok koji se tiče prava i sloboda LGBTIQ osoba, ove godine ima i specifične rukavce. Oni se tiču prava i sloboda mnogih drugih osoba, na neki način – svih nas.
U Rijeci je jednom davno izumljen torpedo. Bilo je to revolucionarno otkriće. Ali upotrijebljen je u tužne i pogrešne svrhe raznih ratovanja. Slično se dogodilo s hrvatskom parlamentarnom demokracijom. Nažalost.