22. lipnja je nacionalni praznik u Republici Hrvatskoj, Dan antifašističke borbe. Za većinu neradni dan, kojeg će, siguran sam, iskoristiti i oni koji zadnjih godinu dana, često i s najviših javnih pozicija, otvoreno zagovaraju pa čak i provode fašizam u raznim oblicima.
Na ovom mjestu sam već jako puno govorio o fašizmu i mnogim drugim, tek naizgled manje opasnim vidovima netolerancije.
Pametnome je malo dosta, pa ću stoga apostrofirati samo par činjenica.
Pred 71 godinu završio je drugi svjetski rat u kojem su fašisti i nacisti raznih boja i nacionalnih predznaka poraženi, a njihovi nevjerojatni zločini protiv čovječnosti izašli na vidjelo, ušavši u udžbenike i povijesne studije kao opomena kako stravično nisko čovjek može pasti. Dan Europe ujedno je i dan nad pobjede nad fašizmom.
Danas, samo bezumni, zlonamjerni ili pak nevjerojatno neobrazovani i neinformirani ljudi mogu zagovarati ikakvu vrstu povijesnog revizionizma i „pomirbe“ s idejama konclogora, rasnih zakona i slične društvene i psihološke patologije.
Silne rasprave kojima naši domaći krojači izmišljene povijesti, za ne znam čiji račun, ogađuju naš javni prostor – dosada su poslužile samo trovanju mladeži i uništenju međunarodnog ugleda Hrvatske, zemlje koja je u posljednjih sto godina dva puta pobijedila vanjske i unutarnje agresore i uz to održala slobodarsku viziju socijalne države. Ne vidim razlog da učimo povijesnu lekciju koju smo odavno i s odličnim uspjehom savladali. Napose, antifašizam je u Ustavu RH, a svi vidovi zločina protiv čovječnosti su kažnjivi po hrvatskim zakonima. To su temelji na kojimaponosno možemo ići dalje, u moderno građansko društvo 21. stoljeća, gdje naša djeca neće pod prisilom i na prijevaru morati gledati revizionističke filmiće koje rehabilitiraju bandite, kriminalce, i mračnjake, već će učiti građanski odgoj i stjecati sve vještine, znanja i vrijednosti koje će im omogućiti da budu punopravni građani svoje zemlje, i građani svijeta.