Hodao sam danas za slobodu s mojim sugrađanima, u Hodu koji je inicijalno nastao kao odgovor Hodu za život, ali čije su se poruke prelile na zaštitu svih dosegnutih ljudskih i građanskih prava koja su ozbiljno ugrožena u našoj zemlji.
Hod za život po prvi puta se ove godine organizirao u Rijeci, a velik broj građanki i građana Rijeke očito su imali potrebu odgovoriti mu svojim stavom. Jer Hod za život apelira na zabranu izvođenja medicinskog postupka prekida trudnoće. U realitetu pobačaj, nadam se, ne može biti doista u cijelosti zabranjen zahvaljujući Rješenju koje je donio Ustavni sud (pogledajte članke 49 i 50). Ali skorom promjenom Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, a ta promjena se očekuje se početkom 2019. godine, način i uvjeti izvođenja medicinskog postupka prekida trudnoće mogu biti bitno postroženi.
Hod za život – kampanja kojom se traži tortura žena
Hod za život predstavlja javnu kampanju kojom se, ako već ne bude mogla proći zabrana, inzistira na spomenutoj zakonskoj strogoći. Novi će zakon, po svoj prilici, pisati ministarstvo koje vodi ministar Kujundžić. Strogim mjerama kakve bi se mogle propisati, opravdane tobože željom građana koji možda i nesvjesni svega ovoga hodaju u Hodu za život, mnoge bi žene mogle biti, u tom izuzetno osjetljivom trenutku svoga života, podvrgnute dodatnoj psihološkoj torturi i krajnjem iscrpljivanju.
Ni jedna žena se na pobačaj ne odlučuje olako. To su intimne odluke, duboko promišljene, bolne. Žene nisu ubojice u tim trenucima, niti su neuračunljiva bića u ime kojih netko drugi mora odlučivati. Nije im potrebno ispovijedati se pred komisijama koje će ih odgovarati od odluke koju su donijele, nije im potrebno ubadati nož u srce opetovanim ispitivanjima o razlozima zbog kojih su donijele odluku. Takva bi tortura bila ponižavajuća i mučna i ne postoji stvarni razlog zbog kojeg bi joj ijedna žena morala biti podvrgnuta.
A kod donošenja novog Zakona, ona bi mogla biti propisana i za nju se zalažu organizatori Hoda za život. U tom smislu Hod za život stremi umanjivanju postojećeg prava žena da slobodno odlučuju od svojem tijelu. Inicijatori ovog Hoda svode žene na strojeve za rađanje, a one žene koje i pomisle na prekid trudnoće, predstavljaju – u najmanju ruku – kao nestabilne osobe u čije ime netko drugi mora donositi odluke, odnosno predstavljaju ih ženama-ubojicama. I to je sukus kampanje Hoda za život.
Oni ne govore o silovanim ženama i djevojkama, o maloljetničkim neželjenim trudnoćama, o trudnoćama s teškim genetskim malformacijama ploda, o ženama čije zdravlje ili život mogu biti ugroženi iznošenjem trudnoće do porođaja… oni apostrofiraju samo one žene koje u određenom trenutku svog života imaju pravo donijeti odluku da nije još vrijeme za potomstvo. Ponižavajući te žene, oni provode kampanju za zabranu pobačaja koja u realitetu može donijeti strogi zakon o provođenju ovog medicinskog postupka, Zakon koji će silovati žene.
Opasnost „priziva savjesti“
S druge strane, realna opasnost leži i u tzv. „prizivu savjesti“ liječnika koji odbijaju izvršiti ovaj medicinski postupak iako su oni jedine mjerodavne, školovane i stručne osobe koje ga mogu i smiju učiniti. Masovnost takvih „priziva savjesti“ otjerala bi pobačaj u praktičnom smislu u ilegalu odnosno stavila ovaj postupak u ruke nestručnih osoba čime bi zdravlje i životi žena bili ugroženi. Stoga „priziv savjesti“ ne smije nipošto biti sastavni dio budućeg Zakona. Ali „priziv savjesti“, po svemu sudeći, priželjkuju organizatori Hoda za život.
Sve ovo su teme koje stoje u pozadini Hoda za život, hoda koji vam se, ako ne pratite pozorno i ne informirate se detaljno, može učiniti kao prostodušni hod ljudi koji se zalažu za sretne obitelji, djecu, život sam po sebi i naravno – Hrvatsku. Ali treba čitati pozorno i slušati pozorno, informirati se o aktivnostima, stavovima i porukama organizatora inicijative pa tako spoznati dubinu ove kampanje. A ona leži u uskraćivanju postojećeg prava žene da samostalno odlučuje.
U Rijeci su zato građani i građanke ustali odgovarajući na ovaj hod – Hodom za slobodu. Jer reproduktivna prava žena moraju ostati zaštićena, moraju ostati barem na dosadašnjoj razini. Sve žene, uključivo i one koje osjećaju da „nije još vrijeme za potomstvo“ i one koje osjećaju da ne žele nikada imati potomstvo – imaju pravo o tome odlučiti. Jer to nikada nisu nesmotrene ili ishitrene odluke. To su odluke koje sežu u najintimniji dio ženske psihe, tiču se njenog emotivnog i fizičkog zdravlja, tiču se cijelog njenog životnog iskustva i prije i nakon pobačaja. I krajnje je agresivno u tim trenucima uplitati u život žene nepoznata lica brojnih komisija koje bi joj trebale nametati osjećaj grižnje savjesti i krivnje dugotrajnim ispitivanjima i sugestijama da promijeni svoju odluku.
Hodom za slobodu, za zaštitu svih dosegnutih prava
Hod za slobodu se, međutim, u danima u kojima je nastajao pretočio i na druga područja ljudskih i građanskih prava koja su ugrožena danas u našem društvu. Bilo je to vidljivo u videoporukama koje su objavljivane na Facebook slanici Hoda za slobodu, u snimkama koje su slali brojni građani Rijeke, ali i mnogi drugi.
Novi list je objavio članak koji nas u jednom dijelu podsjeća na to kakva je Hrvatska postala samo nekoliko godina nakon inicijative na koju nismo adekvatno reagirali, za koju smo tiho mislili – da neće proći. Pročitajte članak. Mnogi su upravo zato danas došli hodati za slobodu.
Hod za slobodu svoje je poruke tako proširio na zaštitu prava na izbor obitelji u kakvoj želimo živjeti, na zaštitu prava zlostavljanih žena i djece, na zaštitu prava nacionalnih manjina… uopće na zaštitu jednog dijela najviših vrednota ustavnog poretka naše zemlje koje su nedavnim konzervativnim inicijativama dovedene u pitanje. Riječ je o slobodi, jednakosti, nacionalnoj ravnopravnosti i ravnopravnosti spolova.
Podli pokušaj umanjivanja prava nacionalnih manjina
Nacionalna ravnopravnost, kao jedna od temeljnih vrednota Hrvatskog ustava, ispisana u članku 3., ugrožena je zahtjevom inicijative „Narod odlučuje“ za raspisivanjem referenduma o promjeni izbornog sustava.
Referendumsko pitanje koje traže glasi ovako:
2) Jeste li za to da se iza članka 72. Ustava Republike Hrvatske doda članak 72.a koji glasi:
„Zastupnici nacionalnih manjina odlučuju o svim pitanjima iz nadležnosti Hrvatskoga sabora, osim o povjerenju Vladi i donošenju državnog proračuna.“
Nije li iz toga sasvim jasno da se želi pogaziti temeljna vrednota Hrvatskog ustava – nacionalna ravnopravnost?
Jer ako zastupnici hrvatskog naroda, kao većinskog naroda, glasaju o povjerenju Vladi i o Proračunu, a zastupnici nacionalnih manjina ne – onda nema nacionalne ravnopravnosti.
Ovo je pitanje stoga kukavičje jaje traženog referenduma jer inicijativa „Narod odlučuje“ u svim javnim nastupima naglašava važnost promjene izbornog sustava, što velik dio građana Hrvatske također želi, ali ne naglašava istovremeno i ovo pitanje koje predstavlja alarmantan pokušaj ukidanja postojećih prava nacionalnim manjinama.
To se zove manipulacija – pokušaj da se na legitimnoj želji građana za promjenom izbornog sustava, ostvari rezanje prava nacionalnih manjina. Ova inicijativa računa na postojeće nezadovoljstvo građana političarima, saborskim zastupnicima, strankama… i nada se da će, na valu tog nezadovoljstva, nudeći rješenje u promjeni izbornog sustava, ujedno postići i uklanjanje nacionalne ravnopravnosti kao temeljne vrednote Hrvatskog ustava.
Pozivam zato sve građane da pozorno pročitaju referendumska pitanja prije nego što se odluče potpisati zahtjev za raspis takvog referenduma.
Podlo manipuliranje dokumentom koji štiti žrtve nasilja
Inicijativa „Istina o Istanbulskoj“ prikuplja potpise građana za raspisivanje referenduma kojim se traži otkazivanje nedavno ratificiranog, međunarodnog dokumenta čiji je jedini cilj temeljita i dobro organizirana zaštita žena i djece od nasilja, poglavito obiteljskog nasilja.
Dokument vrlo precizno već u svojem nazivu to kaže: Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. A ja pozivam sve koji to još nisu učinili da ovaj dokument pročitaju prije nego što se, informirani poplavom laži koje širi tzv. “Istina o Istanbulskoj“, odluče potpisati ovaj referendumski zahtjev.
Kada dokument pročitate, shvatit ćete da je njegova namjera plemenita, da mu je cilj više nego vrijedan i da donosi važnu obavezu našoj zemlji, obavezu koja se ogleda u dobro organiziranim institucijama kojima je zadaća zaštititi žene i djecu od nasilja. Dokument je ratificiralo već 30 država, Hrvatska treba biti ponosna što je i sama na tom popisu.
No, inicijativa Istina o Istanbulskoj već dulje vrijeme uznemirava javnost tvrdeći da Istanbulska konvencija kao posljedicu donosi „stvaranje uvjerenja da se čovjek rađa kao neutralno biće koje kasnije može odabrati hoće li biti muškarac ili žena ili neki drugi od brojnih „rodova“ (homo, gay, lesbian, queer, trans…).“ Lažno su tvrdili da bi „ratifikacija Konvencije uzrokovala potpuno nepotrebnu krizu unutar hrvatskog pravnog sustava i hrvatskog društvenog tkiva“. Konvencija je ratificirana, kriza unutar pravnog sustava se nije dogodila. Iznose, za građane zastrašujuću, a ni na čemu utemeljenu, opasnost da „konvencija ugrožava i pravo roditelja da budu primarni odgojitelji svoje djece“ te iznose da dokument donosi i „realnu opasnost u kojoj bi se djecu kroz TV programe, dječje vrtiće i škole podučavalo da dječaci mogu po ‘rodu’ biti djevojčice, a djevojčice po ‘rodu’ dječaci i sl.“ Kako se ništa od toga ratifikacijom konvencije nije dogodilo, i neće se dogoditi, trebalo bi svakome biti jasno da su sve ove tvrdnje, i mnoge druge njihove tvrdnje – lažne.
I konačno, ova inicijativa sada traži ukidanje ratificiranog dokumenta. To je direktni nasrtaj na pravo žrtava nasilja da budu adekvatno zaštićene.
Hodati za slobodu
Zbog ovih manipulacija, zbog ovih nevjerojatnih zahtjeva određenih skupina ljudi, ustali su danas i hodali mnogi Riječani i Riječanke.
Hod za slobodu u sebi nosi poruku ljubavi, poruku hrabrosti, nosi i snažnu energiju kojom se bori za očuvanje dosegnutih prava i sloboda.
Neopisivo sam ponosan na moje sugrađane s kojima sam danas hodao od Jadranskog trga do Trga 128. brigade Hrvatske Vojske. Ponosan sam na poruke koje se sažimaju u nepobitnu činjenicu proizašlu iz današnjeg dana – Rijeka je grad koji misli i koji ne da slobodu!