Zašto je Prvi maj danas možda i važniji nego nekad? Zašto se danas čini da se moramo ponovno boriti za ono što smo već izborili? Što znači Prvi maj u situaciji globalizacije, neoliberalnog kapitalizma, rastućeg prekarijata i napuštanja već izborenih radničkih prava?
Prvi je maj rođen u krvavim radničkim prosvjedima na ulicama Chicaga 1886., u vrijeme kad je radnička klasa bila potpuno obespravljena. U desetljećima koja su uslijedila, napose u godinama nakon drugog svjetskog rata, u većini zemalja zapadnog svijeta radnici su uspjeli izvojevati mnogo od onoga za što se borili – dostojanstvo rada, pravednu naknadu za svoj rad, zdravstvenu zaštitu, plaćene godišnje odmore, zaštitu na radu i mnogo toga drugoga.
I neko se vrijeme činilo kao da je Prvi maj dan kada više-manje tek obilježavamo sjećanje na prošlu borbu za dostojanstvo rada i pravo na rad. Izgledalo je kao da su moderna društva konačno prihvatila teze mislioca da je rad najvažnija čovjekova osobina i ono što svim ljudskim proizvodima daje njihovu vrijednost.
Međutim, 1980-ih godina je – nakon izbora Rondala Reagana za američkog predsjednika – postao vrlo popularan neoliberalizam, koji je radnička prava vidio kao prepreku rastu profita. Nažalost, ova „moda“ ubrzo se proširila iz Amerike na sve zapadne zemlje, a potom i na nekadašnje socijalističke zemlje u Europi. Rad svih vrsta: fizički, grupni, intelektualni…. počeo se obezvređivati, a radnička prava su ubrzo počela korodirati u odnosu na nekada, dovodeći na kocu do mnogih katastrofalnih posljedica, uključujući i pojavu prekarijata, suvremene inačice nekada obespravljenog proletarijata, čiji pripadnici nisu bili vlasnici sredstava za rad. Današnji prekarijat je u nekim važnim pogledima još obespravljeniji od proletarijata, budući se mora nositi s apsolutnom nesigurnošću u pogledu radnog mjesta. Naime, postalo je normalno da poslodavci praktički unedogled zapošljavaju radnike na određeno vrijeme uz smanjeni opseg radničkih prava. Sve je češća i još gora varijanta, u kojoj se radnici zapošljavaju na crno. Mnogi upozoravaju da je upravo životna nesigurnost i nestabilnost u kojem prekarijat živi uvelike doprinio uzletu populizma.
Unatoč gotovo fanatičnim uvjerenjima svojih zagovornika, neoliberalna politika dovela je do porasta nacionalnih dugova, do bankrota realnog sektora i premještanja poduzeća u treće zemlje gdje je rad još obezvrjeđeniji. Radno zakonodavstvo u zapadnim zemljama nastavilo je rezati radnička prava, a broj nezaposlenih i dugovi su se bez prestanka povećavali, što je na koncu dovelo do globalne recesije 2008.
Iako često razmišljamo o situaciji rada i radništva, zaposlenosti i nezaposlenosti samo u okvirima svoje zemlje, bitno je prisjetiti da je rad univerzalno ljudska kategorija te da je međunarodni radnički pokret bio prvi uistinu globalni pokret u ljudskoj povijesti.
Svakodnevno, bilo osobno, bilo putem medijskih objava, susrećemo priče o tome kako mnogi za svoj rad nisu adekvatno plaćeni ili uopće nisu plaćeni, kao se krše prava, kako se radnici nemaju kome obratiti za pomoć i pravdu.
Ovakva situacija je, naravno, vrlo loša i ne može donijeti ništa dobrog. Već smo svjedoci masovnog odlaska mlađih ljudi na tržišta rada u drugim Europskim zemljama. Unutarnji dug raste, mnogi građani i tvrtke su blokirani.
Jasno je da je sadašnje stanje neodrživo na duge staze, i to ne samo kod nas. Neki će me ovdje možda krivo shvati i pomislit da zagovaram povratak na staro. Naprotiv!
Vjerujem da smo bespotrebno zaboravili lekcije koje smo već naučili i pobjede kolje smo već izvojevali. Ako se na njih oslonimo i njih „kapitaliziramo“, možemo krenuti dalje i više.
Suvremeni je svijet sve složeniji i sve izazovniji. Ali, nisu sve stvari tako crne. Postajemo sve svjesniji kako su neoliberalni kapitalizam, globalizacija i konzumerizam urušili ne samo prava radnih ljudi diljem planete, nego i ugrozili ekologiju a time i ekonomiju čitave planete.
Oživjela je i – prilično stara – ideja o univerzalnom temeljnom dohotku, čija se primjena trenutno testira u nekoliko razvijenih europskih zemalja. Postajemo svjesniji da je svijet povezan, da dišemo svi isti zrak. I da je sve u čemu uživamo i sve što koristimo proizvod rada, a ne „nevidljive ruke tržišta“.
Stoga mi se čini da bi i ova i sve naše buduće proslave Prvog maja trebale hrabrije i više gledati u budućnost. O tome ovisi kakav ćemo svijet ostaviti onima koji dolaze iza nas.
Sretan vam Prvi maj, Međunarodni praznik rada!