Orlando Rivetti, poznati riječki novinar i kolumnist, gostuje ovdje kao gost-bloger s napisom u kojem analizira fenomenalan ovotjedni uspjeh dva riječka sportska tima.
Nakon dvije noći (slavlja), na žili kucavici Grada, Korzu, čovjek mamuran gleda u Rječinu uvjeren da voda veselije teče, kao da je šampanjac. Najprije Stadion Kantrida i Rabuzinovo sunce, osvojeno treći puta nakon osam godina, a onda Bazeni Kantrida i – vaterpolski naslov prvaka države (Hrvatske, naravno), nakon 76 godina. Za Kraljevine Jugoslavije kada je Ivica Jobo Kurtini parao mreže u šampionskoj ekipi Viktorije, Zdravko Ćiro Kovačić (89 godina), imao je 13 ljeta…U srijedu navečer bio je sretan kao u ona vremena, kada su ga postavili ispred mreže s drvenim balvanima.
Predrag Sloboda je s Primorjem u četiri godine osvojio četiri trofeja (Kupa Hrvatske i Jadranske lige), sanjao je – naslov. Zagrebačka Mladost (10 hrvatskih naslova), sedmerostruki prvak Europe, u finalu play-offa, nije se mogla suprotstaviti riječkom dream-teamu. U sedam je dana (tri utakmice), sve stavljeno ad acta.
Damir Mišković je nakon nešto više od 26 mjeseci došao do prvog trofeja, Rabuzinova sunca. U najuspješnijoj sezoni u 68 godina povijesti HNK Rijeka. Jer, prije Kupa osvojeno je drugo mjesto, odigrano čak 12 europskih utakmica. Pali su Žilina, Stuttgart, na Kantridi su na remi primorani Lyon, Betis Sevilla, Vitoria Guimaraes.
Utorak i srijeda povijesni su dani riječkog sporta. U manje od 24 sata nogometaši Rijeke su Zdravka Mamića i deveterostrukog prvaka Hrvatske zaredom, Dinamo, natjerali na kapitulaciju. Vaterpolisti Primorja i treći puta svladali Mladost i osvojili nacionalnu krunu.
Jedni i drugi, Dinamo i Mladost, predali su se kao Cezar Kleopatri.
Dva dana radosti i veselja, ushita za ljubitelje sporta. Jer, dok se od “primorjaša” očekivalo da potope “žapce sa Save”, nogometaši Rijeke izvadili su zube maksimirskim lavovima. Srcem i mudrošću, taktikom i disciplinom. Na radost predsjednika Damira Miškovića i arhitekta trijumfa, trenera Matjaža Keka.
Stadion Kantrida i gledalište čarobnog plivačkog kompleksa, Bazeni Kantrida, dva su dana bili puni kao oko. Veselje pa slavlje do sitnih sati oduševljenih Riječana.
Ponosni! Na stadionima, travnatim i vodenim, ali i ispred malih ekrana. Cijela Rijeka. Rijeka sportom vraća identitet. Dva su trofeja osvojena u prkos onima koji tvrde da je grad na Rječini – sportska provincija! Nogomet je – nogomet, a hrvatski je vaterpolo olimpijski pobjednik iz Londona 2012. HNK Rijeka i VK Primorje EB, Damir Mišković i Predrag Sloboda, dobili su nasukane olupine, pretvorili su ih u – cruisere. Cijela Rijeke krstari europskim morima zadovoljstva.
Kvalitetne sportske predstave su dio standarda jednog grada. Nogometaši i vaterpolisti to potvrđuju.
Važ je naš, ali i prvenstvo vaterpolsko. U godini kada obilježavamo 40 godina od ulaska Rijeke u Prvu ligu i neprestanog igranja. Zoran Roje je prije 30 godine u Los Angelesu osvojio zlatnu olimpijsku medalju.
Dvije lude noći na Korzu. Riječki sportaši, nogometaši i vaterpolisti, više nisu ovce koje će za stolom s vukovima demokratski raspravljati što će biti za večeru…
HNK Rijeka i VK Primorje EB doveli su puno igrača, nekada su prodavali najbolje da i preživjeli. Ali Bazeni Kantrida i tereni HNK Rijeka (pomoćni stadion Kantrida, stadion Robert Komen), vrvi od djece, mladih sportaša. U kategorijama kadeta i juniora u oba sporta ostvaruju se zapaženi rezultati.
U dva dana dva trijumfa riječkog sporta, ne pamtim 44 godine novinarstva. Ako je Viktorija stablo riječkog sporta staro 106 godine (svaka grana jedan sport…), onda su krošnje veselih boja – procvjetale. Zaiskrilo je u srcu svakog Riječanina koji voli svoj grad. Ostale – žalim…
Tekst: Orlando Rivetti