Kada bih morao izdvojiti jedan od značajnijih propusta koje je naše čitavo društvo učinilo u proteklih 20-ak godina, onda bi to zasigurno bio pogrešno proveden proces privatizacije čije posljedice osjećamo i dan danas. Ali odmah uz bok tome postavio bih i sav dosadašnji nedostatak volje, energije i angažmana da se građanski odgoj sustavno uvede u sve osnovne i srednje škole kao obavezan predmet. Posljedice te indolencije također osjećamo i dan danas.
No, na svu sreću, tome je došao kraj. I nisu toliko važni razlozi koji su doveli do promjene prioriteta, koliko će važni biti rezultati.
Naime, često smo skloni osuditi mlade ljude za nerazumijevanje procesa, za nedostatak interesa, za pomanjkanje suosjećanja i svojevoljnu isključenost iz niza društvenih zbivanja. Onda to tumačimo generacijskim jazom, promjenom mentaliteta, modernim dobom, a zapravo stvar je puno jednostavnija – propustili smo ih informirati, uključiti i naučiti kako građansko društvo funkcionira, koji su procesi važni i u čemu leži snaga svih građana.
Takva znanja utječu na zrelost mladih ljudi, a oni su potom ključ zrelosti cijelog društva.
No, sustavno uvođenje građanskog odgoja u škole prilika je i za ponovnu uspostavu temeljnih društvenih vrijednosti, za afirmaciju solidarnosti i poštenja, za razvoj suosjećanja i osjetljivosti prema drugome, za toleranciju i postupanje s dobrim namjerama.
Upravo primjeri dobre prakse iz škola u kojima se program građanskog odgoja eksperimentalno provodio potvrda su tezi da učenje o demokratskim vrijednostima i te kako ima smisla jer suvremeni građanin mora imati jasnoću po pitanju svoje snage i sposobnosti da mijenja društvo u kojem živi. To je i jedini zalog za istinsku promjenu svijeta u bolje mjesto.
O ovoj temi pišem jer je upravo danas u Gradskoj vijećnici održana prezentacija uvođenja građanskog odgoja u obrazovni sustav Republike Hrvatske i prikazani su primjeri dobre prakse iz odgojno obrazovnih ustanova Grada Rijeke u kojima se provodio program odgoja i obrazovanja za ljudska prava i građanski odgoj. Ti primjeri i predstavljeni projekti najavljuju novo, bolje vrijeme i bolje društvo u kojem možemo živjeti, a nadam se i da hoćemo.
Ima li išta važnije u mladoj demokraciji od učenja o ljudskim pravima, o prihvaćanju, uvažavanju, o demokratskim procesima, o važnosti sudjelovanja u tim procesima, o alatima demokracije? Upravo zato je gotovo nevjerojatno se od nastanka naše države sve do sada bilježe tek pojedinačni svijetli primjeri nastavnika koji su s djecom željeli govoriti o ovim temama. Njima trebamo biti zahvalni, ali i brojnim udrugama civilnog sektora koje su neprekidno isticale važnost građanskog odgoja. Na temeljima takvog angažmana i takve posvećenosti ovoj temi sazdana je, i konačno izražena, i politička volja da građanski odgoj postane obavezan dio obrazovnog sustava.
Nije prekasno, ali moramo znati da je sada pred nama proces i da će plodovi ovog rada dozrijevati tek za desetak ili više godina. No, ja sam duboko uvjeren da se sada, pred uvođenjem građanskog odgoja kao obaveznog predmeta u osnovne i srednje škole, ujedno nalazimo i pred jednim novim razdobljem naše čitave zajednice.
Ne mogu ne osvrnuti se pritom na otužne, ali i opasne, istupe Udruge GROZD koja se posve otvoreno protivi uvođenju građanskog odgoja u sustav obrazovanja pozivajući se pritom na pravo svojih članova na neki “drugačiji svjetonazor”, suprotan onome koji se afirmira kroz program građanskog odgoja.
Ako se radi o suprotnom svjetonazoru, zaključujem da bi GROZD valjda umjesto o ljudskim pravima djecu učio o dobrobitima kršenja ljudskih prava, umjesto o slobodama i odgovornostima u kontekstu ustavnih i zakonskih odredbi Republike Hrvatske, GROZD bi se valjda bavio dokidanjem sloboda i lišavanjem odgovornosti, a umjesto o ravnopravnosti u odnosu na dob, spol, te etničku, vjersku, klasnu i drugu pripadnost, GROZD bi djecu valjda učio da nismo svi ravnopravni i da ne trebamo biti. Nije li se upravo time bavila i inicijativa “U ime obitelji”? Pitam se bi li GROZD umjesto suzbijanju neljudskog, ponižavajućeg i koruptivnog ponašanja, u svom pravu na suprotan svjetonazor djecu učio razvoju korupcije i ponižavanju?
Građanski odgoj, koliko sam upoznat, u cilju ima razvijati i političku dimenziju građanskih kompetencija učeći djecu o modelima demokracije, o tome što je vlast i demokratsko upravljanje državom te kako građani mogu sudjelovati u demokratskom upravljanju na lokalnoj i nacionalnoj razini. Ne znam zašto bi takva učenja bila suprotna svjetonazoru udruge koja se punim imenom zove Glas roditelja za djecu. Bi li članovi udruge više voljeli da se djecu poučava dobrobitima totalitarnih sustava koji su na mnoge načine, pa i svjetonazorske, suprotni demokratskim društvima?
I konačno, proučavajući i druge dimenzije programa građanskog odgoja lako je pronaći da on podupire razvoj društvenih komunikacijskih vještina, timski rad, upravljanje sukobima, volontiranje i razvoj socijalne solidarnosti. Na kulturološkoj razini on afirmira razvoj osobnog, zavičajnog, većinskog i manjinskih nacionalnih identiteta, interkulturnu osjetljivost i dijalog, te osvještava i uklanja stereotipe i predrasude. Jednako tako razvija i gospodarske i ekološke građanske kompetencije kroz učenja o ulozi građana u održivom razvoju, u potrebi očuvanja nacionalnih bogatstava i važnosti građanske odgovornosti u raspolaganju tim bogatstvima.
Meni stvarno nije jasno kako itko sa zdravim razumom može zagovarati svjetonazor suprotan ovim vrijednostima. Ili bi mi do sada već trebalo biti jasno? Naime, o prosinačkom referendumu koji je nažalost prošao pisao sam punih 6 mjeseci ranije. Dakle, 6 mjeseci prije pokretanja masovne zdravorazumske akcije koja je, nažalost, stigla prekasno. Ne bih volio da opet bude tako.
Tekst: V. Obersnel