Interes medija i javnosti za događanja vezana uz NK Rijeku ne jenjava već nekoliko tjedana. Novinari zovu neprekidno, naslovi su bombastični, stvara se atmosfera u kojoj je pitanje rješavanja problema NK Rijeke – pitanje života ili smrti. Sve je to, naravno, razumljivo budući da NK Rijeka, bez sumnje, predstavlja dio identiteta našeg grada. Ona je izvor našeg ponosa i zadovoljstva kada pobjeđuje i igra dobro, ali i izvor našeg nezadovoljstva i frustracije kada igra loše.
Ipak, moram priznati da bih toliki interes javnosti i medija za NK Rijeku lakše razumio i iskrenije pozdravio kada bi bar s upola toliko angažmana novinari pratili primjerice sudbinu Elektromaterijala ili Transadrije i njihovih zaposlenika. Jer i oni su također dio identiteta našeg grada, a i pomagali su između ostalog i NK Rijeci dok su to mogli.
No, ne kaže se uzalud da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, pa se vraćam na NK Rijeku.
U NK Rijeci dugo je prisutna ne samo financijska kriza, nego i kriza rukovođenja koja se može prevladati samo korjenitim promjenama. I toga sam potpuno svjestan. Jer ovo nije prvi put da su sve oči uprte u NK Rijeku. Ovo nije prva kriza, volio bih kada bi bila posljednja, ali…
Mnogi me ovih dana prozivaju tražeći da financijski pomognem NK Rijeci, prozivaju me namećući mi odgovornost ili čak krivnju za novu krizu u kojoj se klub našao. No krivnju ne prihvaćam, a odgovoran sam prema NK Rijeci bio i do sada pa ću se odgovorno i nastaviti ponašati.
Grad je u proteklih 10 godina, dakle tijekom mog mandata, uložio gotovo 80 milijuna kuna u NK Rijeku. To podrazumijeva sufinanciranje sportskog programa te investicijsko ulaganje u stadion i održavanje stadiona koji je u vlasništvu Grada, a koji NK Rijeka koristi bez ikakve naknade (naime, korištenje stadiona Kantrida godišnje iznosi 2,5 milijuna kuna pa taj iznos treba pošteno pribrojiti ulaganjima u klub). Mislim da je to veliki novac i da smo svim ulaganjima do sada pokazali da želimo uspjeh NK Rijeke i da pošujemo značaj ovog kluba za cijeli grad. No posao gradske uprave nije i neće biti kupovina i prodaja igrača, politički utjecaj (ili politički reket) u pribavljanju sponzora, planiranje rashoda kluba i uopće vođenje kluba. To je posao predsjednika kluba, uprave, skupštine i zaposlenika. I u cijelom tom poslu, Grad može pomoći, ali taj posao Grad ne može umjesto nekoga raditi. I tu činjenicu treba razlikovati i ne miješati je s tezom da Gradu nije stalo. Jer i Gradu i meni osobno je i te kako stalo – i naša krv je plavo-bijela.
Sjećam se 2000. godine kada sam bio jedan od rijetkih koji se usudio pojaviti u svečanoj loži, sjećam se i kada sam na službenom prijemu u Salonu Grada Rijeke bez uvijanja podsjetio gospodina Markovića, predsjednika HNS, na njegovu “legendarnu izjavu” kako mu je drago da je prvenstvo one, nikad prežaljene, 1999. godine osvojio Dinamo “jer je to ipak više katolički klub”. No, sjećam se i pobjede nad Novim Sadom pod stijenama Kantride i povratka u prvu ligu, kao i velike pobjede nad Realom. Sjećam se i prvog osvojenog Kupa u utakmici protiv Trepče u Beogradu, a posebno zadovoljstvo mi je bilo popiti pjenušac unaprijed namijenjen Hajduku, u njihovom trofejnom salonu, nakon osvojenog Kupa u Splitu.
Prije manje od 2 godine, NK Rijeka bila je u sličnoj krizi kao danas. Sjećam se “hajke” koju su mediji digli na mene nakon što sam se susreo s Matijom Martićem, jednim od tadašnjih kandidata za predsjednika. Mislim da ne moram napominjati da se susrećem sa svakim tko zatraži razgovor sa mnom, pogotovo s osobama koje su uključene u važna zbivanja poput zbivanja vezanih uz NK Rijeku. No, taj je susret s Martićem protumačen tezom da Grad preuzima klub kroz Martićev angažman, a time i izravnu odgovornost za sve što će se događati. Ali Martić nije postao predsjednik. Predsjednik je postao Ivan Turčić. No ipak se i sada, niti 2 godine kasnije, ponovo proziva Grad i mene osobno i nameće nam se odgovornost ili čak krivica za novu krizu. Moram priznati da mi to nije jasno. Kako je moguće da smo uvijek za krizu krivi Grad ili ja osobno?
Dakle, niti dvije godine kasnije, klupska kasa ne samo da je prazna, nego je puna dugova i svi koji su mi tada zamjerali i inputirali da se miješam u izbor predsjednika, sada me zazivaju da preuzmem odgovornost za NK Rijeku. Dakle, i na prvi i na drugi i na treći pogled i na dugo gledanje – situacija je prilično kaotična.
No, kako se ipak radi o sportskoj udruzi, konačnu odluku mora donijeti skupština kluba, a ne ja, i skupština kluba mora preuzeti odgovornost za tu svoju odluku. Naravno, spreman sam pomoći, već odavno pomažem i pomagat ću i nadalje, ali izlaz iz krize možemo očekivati samo uz odgovornog predsjednika i izvršni odbor.
Jer, u ovih godinu i pol potrošeno je više desetaka milijuna kuna sa skromnim rezultatskim učinkom i nitko ne može očekivati da će se ubuduće nasatviti trošiti, bez pokrića u prihodima.
Svi, uključivo i igrači pa i cijela radna zajednica NK Rijeke, moraju dati svoj doprinos u prevladavanju krize. Igrači se moraju zapitati jesu li bili odgovorni prema svojim navijačima podarivši im 9. mjesto u prošlom prvenstvu i 7. na kraju prvog dijela ovogodišnjeg prvenstva uz potrošena znatno veća sredstva od mnogih drugih klubova kojima gledaju u leđa.
Ta je sinergija u planiranju izlaska iz krize važna i zbog skorog preoblikovanja kluba.
Porezni dug od 17 milijuna kuna, zbog čega je i pokrenut proces preoblikovanja kluba, će prema Zakonu o sportu, u procesu preoblikovanja postati udio Grada u novom sportskom trgovačkom društvu i već sada znamo da će to biti većinski udio.
Namjera Grada je dio tog udjela ponuditi investitoru koji će razvijati klub, ali svi koji su sa mnom do sada razgovarali iskazavši svoj interes, a radi se o tvrtkama i pojedincima s dugogodišnjim iskustvom u upravljanju klubovima u talijanskoj 1. ligi, jasno su dali do znanja da ne žele preuzeti klub s dugovima. Dakle, ako se dugovi nastave gomilati, teško je očekivati da ćemo naći ijednog ozbiljnog investitora koji je spreman uložiti u daljnji razvoj kluba.
I zato, svima treba biti jasno da neće biti lako, jer je gospodarska situacija teška u cijeloj zemlji i sponzora je sve manje.
No, uz uvažavanje činjenice da svi moraju dati svoj doprinos u prevladavanju ove situacije i uz pretpostavku da su svi na to spremni, siguran sam da možemo uspjeti i zajedno se ponovo veseliti dobroj igri i uspjesima naše Rijeke, siguran sam da se pjesma Armade može opet gromoglasno i ponosno oriti s tribina.