Mislio sam da ću na blogu izbjegavati političke teme, ali, eto, ne mogu izdržati.
U zadnjem postu sam pisao o prekrasnom doživljaju ponosa i jedinstva
koji me ispunjavao u Londonu za vrijeme utakmice naše nogometne reprezentacije, a onda je
uslijedilo ono čega sam se bojao pa čak i gore od toga. Nakon izbora i neizvjesnosti oko
mandatara, jedinstva više nema, što je bilo i za očekivati, ali priznajem da nisam očekivao
da neće biti jedinstva u mojoj stranci (SDP – ako netko ne zna). Naivno sam mislo da su osobne
frustacije i ambicije bez pokrića prestale konvencijom održanom u još neviđenom
demokratskom ozračju u političkom životu Hrvatske. Uvjerljiva i nadsve transparentna pobjeda
Zorana Milanovića vratila je snagu SDPu i povjerenje birača, a nemalu ulogu u tome imala je,
bez sumnje, i karizma pokojnog Ivice Račana, koje su mnogi postali svjesni tek nakon njegove smrti.
Rezultat izbora za SDP nikad bolji u povijesti uz osvojena čak 22 mandata više.
Usput, hvala Riječankama i Riječanima na fantastičnih 49%, a naročito mojim Pećinarima
gdje je sa 60% SDP ostvario ponajbolji rezultat u Hrvatskoj. Dostigli smo 33% koje je zacrtao
Ivica Račan na svojoj zadnjoj konvenciji. Bio je to cilj u koji je malo tko vjerovao,
ali ostvarili smo ga iako ni to nije bilo dovoljno za promjene u Hrvatskoj.
I tada na vidjelo stupaju kvazianalitičari koji svi “znaju”: gdje je pogriješio SDP,
odnosno Milanović. E, pa lako je biti general poslije bitke, a naročito kad nisi sudjelovao
u toj bitci. Čak štoviše, nisi sudjelovao niti u jednoj, ali “znaš” kako se bitke vode i dobiva rat.
Naročito kad te bitke vodiš s dobro plaćenih mjesta tzv. kolumnista i još se pritom slažeš
(a naravno da se slažeš jer si pitao za mišljenje) s mišljenjem svojih gazda ili glavnih urednika.
Onda slijede “pobjednici” koji bi se u normalnim okolnostima zvali gubitnici i važno pregovaraju
o programima, a ne foteljama i nitko ih ne pita kako su uspjeli koliko-toliko prepoznatljive stranke
svesti na stranke lokalnog značenja. Sve bih to mogao nekako otrpjeti, ali kokošare
u vlastitim redovima teško. Ti anonimni “visoko pozicionirani” SDPovci koji “hrabro”
u svojoj anonimnosti optužuju Milanovića za “poraz”, do jučer su se gurali da bi na slici
bili što bliže uz njega. Eventalno neslaganje s bilo kim pa tako i predsjednikom stranke
je legitimno, ali bi bilo pošteno i odgovorno to izreći javno s imenom i prezimenom.
Ma prema kome ja to o poštenju i odgovornosti? Znam da će nastaviti sa svojom podmuklom rabotom,
niskim udarcima pod zaštitom anonimnosti sve do konvencije, a onda opet iz početka tj.
tko će biti bliže Milanoviću na slikama. O tempora o mores! Blago siromašnima duhom.
Ma dosta za danas. Idem na pivu. Kad već ne mogu izabrati s kim ću biti u stranci,
mogu odabrati s kim ću popiti pivu. Naravno, mogu birati i predsjednika stranke.
Zadovoljan sam što i u jednom i u drugom izboru nikad nisam pogriješio!