Nesaglediva je moć medija. To znamo još iz doba radio drame Orsona Wellesa. A meni se iz dana u dan čini da gospodin Welles, kao svojevrsni pionir u dizanju panike, predstavlja uzor brojnim danas čitanim, gledanim i slušanim medijima. A onako usput se nadam da smo ipak nešto zreliji no što smo bili prije 70-ak godina, pa ne nasjedamo naivno na naslove i naslovnice. Ali tko zna jesmo li zaista zreliji?
Do sada sam, u svijetu medija, bio već svašta: jugonostalgičar, komunist, predstavnik “crvene Rijeke”, autonomaš… ni sam više ne pamtim razne opasnosti koje sam predstavljao.
A nedavno sam se baš našao u jednom orson-wellesovskom pokušaju dizanja panike u kojem su mi mediji pokušali učiniti “plastičnu operaciju uma”. I moram priznati da nije bilo ugodno.
Ovako je bilo: razgovarao sam s novinarkom jedne dnevne novine o “3. maju” i svemu onome što Vlada RH nije učinila u proteklim godinama kako bi brodogradnju restrukturirala i pripremila je na konkurenciju koja je čeka ulaskom u EU. Razgovarao sam tako s novinarkom i rekao joj da se ko pijani plota držimo datuma ulaska u EU i da pritom uopće ne govorimo o tome koliko nespremni u uniju ulazimo.
I onda je za par dana ta novina obajavila naslovnicu na kojoj je pisalo Bubalo i Obersnel: Odgodimo ulazak u EU s ogromnim fotografijama gospodina Bubala (osječkog gradonačelnika koji dolazi iz redova Glavaševe, po meni, krajnje desne stranke) i mene (malo sam namršten ispao na fotki, al ok – velika fotka, naslovnica, čovjek bi rekao – što se imam buniti, jel?!) E, pa problem je u tome što ja nisam nikada nikome rekao “Odgodimo ulazak u EU”.
Al’ tu priča ne završava. Toga dana, kad je objavljena ta naslovnica, nema valjda medija u Hrvatskoj koji me nije nazvao i tražio da pojasnim zašto sam za odgodu ulaska u EU. I lijepo sam svima objašnjavao da pročitaju tekst i da vide što sam rekao i da naslov nema blage veze s mojom izjavom, ali – preatraktivno i preuzbudljivo je bilo preuzeti naslovnu tezu da smo se Bubalo i ja našli na istoj strani pa svi ti mediji koji su se idući dan javili nisu mogli odoljeti i propustiti tu priliku… I tako je idućih dana posvuda izašla slična vijest. Međutim, malo tko me pitao o “3. maju” i (ne)pripremljenosti brodogranje na konkurentnost, a svi su me pitali otprilike – jesam li za ili protiv EU. Odmah su se našli pozvanima HDZ-ovci koji su sazvali presicu kako bi uprli prstom u mene, “gorljivog eurofoba”, predstavnici onih koji su urlajući na Splitkoj rivi sirili eurofobiju i zazivali drzavni udar postali su moji najveci kriticari, s druge strane protivnici ulaska u EU su se svrstavali uz mene, kolumnist one novine s početka priče napisao je da sam prouzročio štetu TRAŽEĆI dvogodišnju odgodu ulaska u EU, krajem tog tjedna jedna je novinarka ustvrdila da sam bogohulio o tome da EU može sačekati…. i tako su nas začas, u samo par naslova, napali marsovci gospodina Orsona Wellesa!
Rekao bi čovjek da je nevjerojatno da se to može dogoditi i danas, 70-ak godina kasnije, ali – može. Samo što ovoga puta to nije učinio jedan redatelj radio-drame, nego gotovo udružena gomilica urednika, novinara, kolumnista…
I ja sam tako, u samo tjedan dana, postao gori od neprijateljske vrste izvanzemaljaca – od razgovora o nepripremljenosti hrvatske brodogradnje na konkurentnost u EU, postao sam bogohulni štetočina koji nanosi zločin Hrvatskoj svrstavajući se uz bok HDSSB-a tražeći dvogodišnju odgodu ulaska u EU. Kakva preobrazba! Više se ne osjećam kao Jozef K, sad si više nalikujem na Kafkinog kukca.
A znate li tko je poentirao i jedini pogodio u srž, tko je cijeli ovaj jadnjikavi pokušaj dizanja panike u konačnici ogolio i skinuo krinke s mnogih lica? To je učinila novinarka s kojom sam na samom početku razgovarao o “3. maju” i koja je, očito jedina, svjesna ozbiljnosti teme. Ne mogu prenijeti cijeli njezin tekst jer ga nema na on-line izdanju te novine, ali mogu parafrazirati. Ona je tjedan dana kasnije napisala jedinu stvarnu istinu o ovoj “radio-drami na hrvatski način” kojom je zapravo propala prilika da se pošteno razgovara o tome kakva će Hrvatska ući u Uniju i je li spremna na stroga pravila igre, a ako nije koja će djelatnost nakon ulaska u Uniju platiti cijenu. Na kraju invazije marsovaca, i nakon 61 mjesec pregovora, nitko o tome ne želi ozbiljno razgovarati. Sve se opet svelo na licitiranje tko je za ulazak u EU, a tko nije.