Domaći su desničari i klerofašisti s veselim klicanjem i komplimentima dočekali ratnohuškačku i ksenofobnu „božićnu čestitku“ mađarskog premijera Orbana.
Kaže Orban, orbi et urbi, u svom svečanom obraćanju na jedan od glavnih kršćanskih praznika, svojoj „oduvijek“ kršćanskoj naciji sljedeće: „Temelji europskog života trenutačno su napadnuti! … Imunološki sustav Europe namjerno se oslabljuje!“ Priča gospodin Orban kako će nam uskoro napadati djevojke i žene po cestama, kako ćemo morati slaviti Božić iza zavjesa i skrivati se…
I pritom, sve što kaže pokrepljuje svojim tumačenjem kršćanskog svjetonazora. I hvatanje za mač u vjekovnu obranu kršćanstva, i sve one stare dobro poznate parole koje izravno pozivaju na nacističku, odnosno nacionalističku ideologiju „krvi i zemlje“. Koristi i citate iz evanđelja, a sve da bi dokazao zašto nitko u Europi ne smije i na koncu zaista ne može – jer to je protuprirodno – prihvatiti izbjeglice i imigrante.
Orban se u svojoj „čestitci“ poziva čak i na očeve osnivače Europske Unije, poglavito Roberta Schumana, koji je inače bio aktivni katolički vjernik – ali, naravno, vadeći pritom njegove riječi iz konteksta. Pritom zaboravlja reći da je Schuman, i sam rodom iz ratom poharanog graničnog područja, i svjedok strahota drugog svjetskog rata, bio protivnik nacionalizma, poradi čega je i pokrenuo projekt europskog zajedništva.
Zaista čudnovata božićna poruka.
Svaka druga riječ u njoj je „kršćanstvo“ i „Europa“, a u poruci ustvari ni traga ni jednom ni drugom!
BOŽIĆ NA NEKOJ DRUGOJ PLANETI
Jer, istovremeno, valjda na nekoj drugoj planeti, poglavar katoličke crkve, Papa Franjo, svoju božićnu poruku naslovljenu „Srce Božića je nada“ posvećuje upravo izbjeglicama.
I to nakon što je još u rujnu Caritas pokrenuo svjetsku akciju „Podijelite putovanje“, isto tako posvećenu izbjeglicama, kojom prilikom je Papa Franjo prozvao „neprijatelje nade“, sve one protagoniste i sve politike koje uskraćuju osnovna ljudska prava stotinama tisuća ljudi koji su se našli u najvećoj nevolji. Nakon što je u bezbrojnim prilikama riječju i djelima iskazao praktičnu i ljudsku humanost prema najpotrebitijima, bez obzira na njihovo mjesto rođenja i vjeru. Nakon što je s govornica u najmoćnijim svjetskim političkim institucijama, popraćen aplauzima, otvoreno i bez straha istupao protiv ksenofobije: „Ne plašimo se stranaca, jer većina nas jednom su bili stranci“.
Svjetonazor Orbana i onaj Pape Franje očito su krajnje oprečni.
Pametnome malo dosta.
STRANCI I PUTNICI
Jednom, naši su preci, bez obzira tko smo i gdje živimo, bili izbjeglice. I migranti. Nitko ne osporava da je Europa kršćanska. Ali i Slaveni i Mađari su jednom odnekuda došli u Europu, i tada nisu bili kršćani.
Sigurno su čak i Orban i njegovi hrvatski fanovi jednom sjedili u klupama na satovima povijesti, slušajući kako su tijekom cijele ljudske povijesti, bezbrojni milijuni ljudi iseljavali, katkad zbog rata, katkad gladi ili zbog toga što su bili protjerani iz svojih domova. (Naša zemlja ima vrlo svježa sjećanja na takva traumatična događanja!) I u najvećem broju slučajeva netko je te ljude negdje prihvatio. I ta kultura onda nije postajala siromašnija nego bogatija. Najmoćniji i najbogatiji svjetski centri u povijesti uvijek su se dičili ne samo mnogoljudnošću, nego i mnogovjerjem i mnogonacionalnošću.
Nacionalisti svih boja, ksenofobi, danas nam na sve moguće načine pokušavaju prodati priču da sve što rade – rade zato jer vole svoju naciju, svoju domovinu. Na sreću, domoljublje nije i nikada neće biti nacionalizam. Kao što je poznati riječki teolog rekao nedavno: „Nacionalizam nije domoljublje i protivan je kršćanstvu.“
Količina ljudske patnje u svijetu i brojke najčešće su nam neshvatljivi. I zato će nas prije pogoditi slika sitnog petogodišnjeg dječaka utopljenog u Egejskom moru, „slika ljudskosti koju je more naplavilo na obalu“, nego sve statistike i infografike i animacije koje prikazuju kako svakog dana na tisuće ljudi bježi, bez ičega igdje, spašavajući goli život, noseći gladnu i iscrpljenu djecu na rukama.
KSENOFOBIJA NIKADA NIJE SAMO KSENOFOBIJA
Svijet nije jednostavan. Isto tako – ovo goruće humanitarno i humano pitanje nije samo pitanje ksenofobije ili prihvaćanja i neprihvaćanja izbjeglica i migranata. Previše je ljudi u Europi koji su spremni okrenuti glavu na drugu stranu kad čuju za sramotno postupanje s ovim unesrećenim ljudima. Pritom zatvaraju oči i pred štetom koju je takvo postupanje nanijelo ne samo ugledu Europe u svijetu, nego i samim temeljima europskog projekta i na koncu – samoj humanosti.
U dvadesetom stoljeću smo se nagledali pokušaja da se povijest vrati unatrag, da se vrijeme zaledi, da se države ograde zidovima, da se mecima i bombama i noževima izbriše najosnovnija ljudskost. I nikada to na kraju nije uspjelo. Trebalo je vremena, trebalo je žrtava, ali na koncu ništa od toga nije uspjelo. Ipak, izgleda da nismo svi naučili tu lekciju.
Oni koji sada oduševljeno kliču Orbanu i sličnima, oni koji se ne mogu staviti u tuđu kožu i zamisliti sebe i svoje bližnje u nevolji – mogu biti sigurni da se takve politike mržnje nikada ne zaustavljaju na dizanju zidova i žilet-žica.
Jednom kada krenu, zidovi i žilet žice imaju naviku množiti se i dolaziti sve bliže i bliže svakom članu društva, bez obzira na dob i spol i porijeklo i obrazovanje. Ne samo da nije domoljubna – ksenofobija na kraju ikada ne stane na strancima, nego krene razarati sve što je ljudsko.
Želimo li zaista platiti takvu cijenu? Želimo li li to naraštajima koji dolaze poslije nas?