U mnogim europskim zemljama 27. siječnja obilježava dan sjećanja na Holokaust, genocid u kojem su nacistički režimi tijekom drugog svjetskog rata pogubili oko 6 milijuna Židova, dvije trećine tadašnje židovske populacije u Europi.  Uz još 11 milijuna pripadnika drugih naroda i nacionalnosti.

BANALNOST ZLA

Hannah Arendt, koja je i sama izvještavala sa suđenja nacističkom zločincu Eichmannu, upozorila nas je kako zlo u suštini počinje kao banalno. Kao okretanje glave, priklanjanje sumnjivim ali ipak općeprihvaćenim  društvenim konvencijama. Zlo se rađa malo pomalo, dok se skupljaju politički poeni, dok svakodnevni život većine ide svojim normalnim tokom. I onda “najednom“ imamo logore za istrebljenje i žilet žice i sasvim pristojne obiteljske ljude koji “samo rade svoj posao” provodeći monstruozne zakone.

Što reći onima koji misle da ima nešto romantično u logorima za istrebljenje, plinskim komorama, prisilnoj sterilizaciji nepoćudnih nižih rasa i sličim „izumima“?  Što reći onima koji nisu saslušali ni najosnovnije lekcije povijesti?

Holokaust, masovno ubojstvo u praktički nezamislivim razmjerima, predstavlja pad sve čovječnosti. Zaboraviti Holokaust je najbrži put prema njegovom ponavljanju, praktički jednosmjerna karta.

Čini mi se da smo počeli zaboravljati. Posljednjih godina diljem Europe i kod nas jačaju glasovi revizionizma koji ove brojke i činove umanjuju, koji počinitelje ovih zločina oslobađaju krivnje. Štoviše – romantiziraju ih, pretvarajući  ih u borce za nacionalno dostojanstvo. Malo pomalo, koketiranje s patologijom pretvara se u poziv na obranu od nevidljivih neprijatelja i uljeza.  U obranu krvi i zemlje već se počinju nuditi i nova „konačna rješenja“.

Javna je sramota da se to događa i kod nas, u Hrvatskoj, zemlji koja je bila jedna od predvodnica antifašizma u drugom svjetskom ratu.  I čiji su mnogi građani stradali od ruke nacista i njihovih domaćih saveznika, redom izdajnika vlastitog naroda i čovječnosti.

KRATKOVIDNOST JE KOROZIVNA

I svi ti „romantičari Holokausta“ ne misle to „onako“, sami za sebe. Nego podučavaju tome djecu u školi. I dok se to tako odvija, a naš ugled u svijetu pada, neki iz političkog vrha okreću glavu na drugu stranu, ili se čak dodvoravaju crnokošuljašima. Pitam se: je li to u ime nacionalnog jedinstva? Ili za par dodatnih poena na  izborima?

Takvo potpuno izokretanje istine i dokazanih fakata nije samo glupo i kratkovidno već i korozivno po cijelo društvo. I kao što je povijest pokazala – ama baš nikada nije uzdiglo niti jednu naciju, niti jednu kulturu, već ih bacilo u blato iz kojeg su se onda teškom mukom morali izvlačiti.  O žrtvama i prolivenoj krvi da ne govorim.

SJEĆATE LI SE BUDUĆIH GENERACIJA?

Ako nastavimo djeci govoriti neistine ili prešućivati povijest, osudit ćemo i njih i same sebe na ponavljanje najgorih dijelova povijesti. Nisam siguran da se to može kvalificirati kao baština. Prije bih to nazvao zločinom protiv budućnosti.

I zato sam ponosan na riječke osnovne škole koje su danas sve obilježile dan sjećanja na žrtve Holokausta. Osnovna škola Škurinje održala je povijesno-glazbeno-poetski recital na Židovskom groblju na Kozali, kojem sam i sam prisustvovao. U programu su sudjelovali učenici osmih razreda i zbor osnovne škole, a program se održao u okviru međunarodnog Projekta Šafran – Irske zaklade za poučavanje o holokaustu koji se provodi u ovoj školi u suradnji sa Židovskom općinom Rijeka.