Iako ljeto kalendarski traje još gotovo mjesec dana, ono za mnoge završava završetkom godišnjih odmora. Za ovo ljeto bih rekao – i bolje da završava – jer mi se čini da su visoke temperature i jako sunce mnogima žestoko udarili u glavu pa su se zbivale fatamorgane, a mogle su se čuti i pročitati izjave koje graniče sa zdravim razumom. Razum je valjda najbistriji na umjerenim temperaturama od recimo 25 stupnjeva, a sve preko toga strašno ga pomuti.
Ma koliko se trudio ne pratiti dnevno-politička zbivanja u danima odmora, mnoge me teme nisu zaobišle. Nažalost.
Skrenuo bih pažnju na neke od najblistavijih trenutaka ovog vrućeg ljeta 2017.
Kod Trogira je postavljena prva postaja „Križnog puta pod morem“, prva od četrnaest. Kako čitam, tih 14 postaja, koje se pod more stavljaju pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, obuhvaćaju ukupno 50 betonskih figura. Pretpostavljam da su namijenjene onim turistima-roniocima koji tako kratko borave na Jadranu da ne stignu odjednom vidjeti sve atrakcije kojima se diči naša zemlja i u koje tako puno truda i njege ulažemo (a to su ukratko: katoličanstvo na najjače i zbilja lijepo more!). Takvi tranzitni turisti-ronioci vjerojatno se ne mogu lako odlučiti bi li radije posjetili kakvu katedralu, crkvu i sličan sakralni objekt ili bi pak upoznali prirodne podvodne ljepote Jadrana. Ovaj projekt donosi im oba hrvatska ponosa u jednom zaronu. I pritom je naša zemlja ovim čudom jedinstvena u svijetu, kako su to prenijeli mediji. Meni se čini da smo mi toliko jako katolička zemlja da nam je oprošteno i dopušteno trivijalizirati čak i sam Isusov križni put. Druge su zemlje svijeta izgleda malo bogobojaznije pa im nije palo na pamet ili su se ustručavale raditi Snorkijevce od Isusa, Marije, Veronike, Marije Magdalene i ostalih likova križnog puta. Kako god bilo, mi smo ovog ljeta postali jedinstveni u svijetu. Bravo za nas! Šalu na stranu, doista mislim da nam, uz sve ranokršćanske bazilike, mnoge crkve iz srednjeg vijeka, inkunabule i bogatu sakralnu baštinu, ne trebaju novokomponirani križni putevi pod morem.
No, dok je Sabor RH pokrovitelj Križnog puta u podmorju kod Trogira, predsjednik Vlade Plenković potpisao je ugovor koji se odnosi na zanimljivu darovnicu na sjevernijem dijelu Jadrana. Točnije, Vilu Idolu u Puli s pripadajućom gospodarskom zgradom i zemljištem Plenković je u ime naroda, kao predsjednik Vlade, dodijelio Porečkoj i Pulskoj biskupiji. Mislio sam ispočetka da se radi o nekoj zamjeni nekretnina, ali izjava ministra Marića objasnila mi je da se ipak radi o darivanju katoličke crkve od strane države, i to darivanju vrijednom 19,7 milijuna kuna. U isto vrijeme stanovi u vlasništvu države prodaju se ili daju u najam onima koji imaju novca umjesto da se dodijele socijalnim ustanovama za skrb o socijalno
ugroženim građanima. Naravno, to se očekuje od gradova i općina. No stvar nije završila darovnim ugovorom nego je premijer na sjednici Vlade koja je uslijedila, govoreći o ovom predivnom daru, izrazio i svoje mišljenje o „očuvanju hrvatskog identiteta, kulture i vjere u Istri“ na što mu je gradonačelnik Pule, Miletić, više nego pristojno odgovorio. Ovom prilikom čestitam kolegi Miletiću na staloženosti i pristojnosti. Stvarno.
A kad smo već kod hrvatskog identiteta i kulture, još su dvije teme važne u kontekstu ovoljetnih velikih napora koji se poduzimaju s ciljem očuvanja identiteta. Priče su to još uvijek neizvjesna završetka, napeti trileri u koje su uprte sve oči – ploča HOS-a u Jasenovcu i Titov trg u Zagrebu. Naime, premijer za ploču u Jasenovcu već deset mjeseci traži rješenje „koje neće ugroziti ničije osjećaje“, jer je valjda razumljivo da se u Hrvatskoj gaje veliki osjećaji prema pozdravu „Za dom spremni“, nasuprot osjećajima prema žrtvama jasenovačkog logora, žrtvama koje je pokosio upravo taj važni pozdrav. Moguće da smo nadomak rješenja. Naime, jučer sam u drugom Dnevniku HTV-a slušao predsjednika vukovarskog HOS-a koji je iznio svoj osobni stav da HOS „treba napraviti gestu i skinuti samo u Jasenovcu znak HOS-a (čit. pozdrav „Za dom spremni“) s te ploče“. A „na sva ostala mjesta se to ne bi odnosilo“. Pretpostavljam zato što se ustaški pozdrav „Za dom spremni“ tijekom trajanja Nezavisne države hrvatske svugdje drugdje tek šaputao kao uspavanka, a eto, u Jasenovcu slučajno je od njega stradalo par ljudi, pa hajde lijepa gesta da ga uklonimo na tom specifičnom mjestu!
Mene samo zanima kada će netko, itko, postaviti nekoliko suštinskih pitanja: Zašto su pripadnici HOS-a devedesetih izabrali upravo ovaj pozdrav za pozdrav pod kojim će braniti Hrvatsku? Zašto su neke jedinice HOS-a nosile crne odore, zašto su pojedinim postrojbama davali imena po ustaškim časnicima iz Drugog svjetskog rata? Zašto nam je u svakodnevicu ušla rečenica da je „Nezavisna država hrvatska izraz težnje hrvatskog naroda za samostalnošću“ pa se više i ne zabrinjavamo pretjerano kada je pojedinci izgovaraju, dapače i u udžbenike smo je uvrštavali? Ima i još pitanja koja nadilaze sam HOS. Primjerice, zašto smo se birajući naziv hrvatske novčanice u devedesetima odlučili baš za Kunu? Zašto nismo crpili naziv za našu novu monetu iz nekog drugog povijesnog razdoblja, nego baš iz razdoblja NDH? Itd, itd.
Ma koliko danas Glogoški, ili pak Friščić tvrdili da su obilježja HOS-a vezana uz obrambeni Domovinski rat, ta su obilježja i te kako vezana i uz Nezavisnu državu hrvatsku, uz taj sramotni dio hrvatske povijesti. I od toga je nemoguće pobjeći, osim ako se naivno i nevino pravite nojem. Dakle upravo zbog ovakvih nepromišljenih (ili pak vrlo promišljenih!) odabira simbola kojima se devedesetih krenulo u obranu zemlje, HOS-ovci su učinili da se naša mlada država, nastala u krvavom obrambenom Domovinskom ratu, poveže sa simbolikom vezanom uz NDH umjesto uz ijedno drugo, ljepše, vrjednije i uzvišenije hrvatsko povijesno razdoblje. Zašto je potrebno danas opet i opet i opet inzistirati na tome?
Bilo bi krajnje vrijeme da se ustaške simbolike odreknu i da budu svjesni da se time ne odriču i svojih poginulih suboraca iz Domovinskog rata, već upravo suprotno! Ljudski životi koji su pali u obrani Hrvatske važniji su od svih simbola, prevrijedni su da bi se njima radile povremene ucjene neodlučne vlasti ili pridobivao medijski prostor za osobne probitke pojedinaca upitno dobrih namjera. Takvo je trgovanje s ultimatumima pa onda B i C planovima i sličnim istupima, zapravo grozno ponižavanje palih žrtava. Svih palih žrtava (i onih koje su pale s HOS-ovim obilježjima na uniformama, i onih koje su pale bez tih obilježja i onih koje su pale upravo od strane istih tih obilježja u razdoblju NDH).
Toliko o desetomjesečnoj, još uvijek nerazrješenoj, muci premijera Plenkovića koji se silno trudi „ne ugroziti ničije osjećaje“. S druge strane, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić puno je brži i operativniji od premijera, ali on ima i lakši zadatak – odreći se Tita prema kojem jedva da itko više gaji ikakve osjećaje, kako bi zadobio petoručje princeze zvane „Neovisni za Hrvatsku“. I izgleda da je uspio. U rekordnom roku od cirka mjesec i pol, princeza postaje njegova. Tito će sutra, kako se čini, biti smaknut sa svog zagrebačkog trga i završit će se priča o ovoj identitetskoj temi koja nosi radni naziv – tko nam je Tito? Tu je odgovor izgleda puno jednostavniji: Tito nam je sredstvo plaćanja u političkoj trgovini glasovima. Što više Tita imate, više se trgovine može obaviti s konzervativnim desnim opcijama hrvatske političke scene. I sve se to zbiva bez puno prašine. Jedan skup, na njemu malo šutljivih političara, nešto građana koji se Tita sjećaju s poštovanjem – i predstava je gotova! Kakvih deset mjeseci promišljanja? Kakve rasprave, kakvi ultimatumi, B i C planovi? Nema toga. Pa nije Tito bio Za dom spreman da bi se oko njega muka mučila i da bi se u vezi njega brinulo o ičijim „osjećajima“! I sve se ovo događa baš u godini u kojoj obilježavamo 70. obljetnicu Pariškog mirovnog ugovora kojim je ispoštovana odluka ZAVNOH-a o konačnom povratku Istre, Rijeke, Zadra i Dalmacije u okrilje Hrvatske. Taj se povratak ne bi dogodio da nije bilo Vojne pobjede u narodno oslobodilačkoj borbi predvođene Titom. Kako to da već samo ova činjenica nije dovoljna svima onima koji se busaju u prsa očuvanjem hrvatskog identiteta da Tita poštuju unatoč svim prijeporima o pojedinim greškama koje je počinio? No, izgleda da nije dovoljna. Tko šljivi Istru, Rijeku, otoke i obalu Dalmacije? Valjda je današnju Hrvatsku lako zamisliti i bez tih dijelova! Kaže sisački biskup Vlado Košić: „Pitanje odričeš li se sotone? trebalo bi u našim hrvatskim okolnostima prevesti: Odričeš li se Maršala?“ I zbilja neki su ga poslušali. Odriču se sotone koji nam je, unatoč protivljenju svjetskih sila, omogućio Hrvatsku u današnjim granicama. Odriču se čovjeka koji je bio na čelu antifašističkog pokreta i udario temelje antifašističkog razvoja Hrvatske što je, usput budi rečeno, cjenio i predsjednik Tuđman i sam sudionik te borbe. Jer to je danas jedna tako nebitna stvar! Pa što ako je upisana i u Ustav RH? I dalje ne mora značiti da je jako bitna.
Uostalom, Ustav je promjenjiv i rastezljiv, a i tumačenja mu mogu biti razna.
Da nema rezolutne gospođe Barić, bojim se da bismo govoreći o Ustavu isto morali jako i dugo paziti o „ugrožavanju osjećaja“. Srećom pa nitko od premijera nije zatražio da poput HOS-ove ploče ukloni i nevjerojatni članak o „nesekularnosti“ naše države koji je napisao urednik Glasa Koncila. Osobno me ne čudi toliko urednik Glasa Koncila, koliko me čudi gospodin Puhovski kada, koristeći nešto drugačije argumente, potvrđuje tezu da Hrvatska nije sekularna država. Ako ćemo zaista tvrditi tako, bez obzira na razloge, korak smo od bježanja u mišju rupu pred navalom konzervativne klerikalne desnice. Izuzev ako gospodin Puhovski ne namjerava zaista zasukati rukave i pokrenuti referendum kojim bi se zatražilo da sekularnost kao sam termin uđe u Ustav, ne vidim potrebu za isticanjem ikakva tri argumenta kojima pokušava apostrofirati da zaista nismo sekularna država. Jer citirat će ga možda vrlo skoro upravo oni na čijem kontrapunktu stoji vjerujući da osvjetljava put. Naime, ljudi poput Željke Markić, udruge poput Vigilare, vitezovi poput Rainera, ili pak ronioci poput Milijana Brkića mogli bi se uskoro pozvati na tri argumenta gospodina Puhovskog kada, primjerice, zatraže da se zakonskom odredbom uvedu obavezne jutarnje i večernje molitve u našoj zemlji te propišu adekvatne kazne za sve one građane koji izbjegnu pomoliti se. Zvuči nevjerojatno? Pa meni bi prije recimo godinu dana i „Križni put pod morem“ zvučao nevjerojatno. A sada je, eto, sasvim vjerojatan.