Čitateljima ovih stranica zasigurno nije promaklo da sam – priznajem, ponajviše radi predizbornih aktivnosti – u posljednjih par mjeseci nešto rjeđe pisao blog, a puno više bio prisutan na socijalnim mrežama. Ali tema za blog – ponekad i nažalost – nikada ne nedostaje. Sada, dok nas od ulaska u Europsku uniju dijele praktički sati, a demokratski lokalni izbori su iza nas, vrlo su glasni oni koji zahtijevaju referendum oko toga – tko smije činiti obitelj.
Uz spolni odgoj u školama, riječ je o još jednom od balona koje su konzervativci u Hrvatskoj napuhali do te mjere da su njihove akcije dobile naziv konzervativne kontrarevolucije. U duhu vremena, zagovornicima ovog referenduma puna su usta ljudskih prava. Pa u to ime traže referendum kojim bi se Ustav izmijenio tako da se ljudska prave suze, dapače stisnu ili u nekim slučajevima čak dokinu. I da većina konačno, eto, odredi što i kako manjine trebaju raditi ?!
Sjećam se, kad su prije otprilike deset godina u Sloveniji prikupljani potpisi za referendum protiv izgradnje džamije. Slovenski Ustavni sud odbacio je takvu mogućnost, naglasivši kako bi se takvim činom demokratski alat upotrijebio za ograničavanje vjerskih sloboda.
I dok neki osporavaju vjerske slobode, drugi pak vole ulaziti u tuđe spavaće sobe i intimne odnose. Tu bih citirao našu sugrađanku dr. sc. Snježanu Samaržiju Prijić koja je nedavno na predavanju rekla: „Ne postoji ništa u seksualnosti što bi trebalo ili moglo biti regulirano nekom posebnom moralnom etikom, ako je riječ o odraslim osobama nad kojima se ne vrši prisila“. Onima koji homoseksualnost proglašavaju bolešću od koje se društvo treba zaštititi poručila je: „Ako homoseksualnost i jest bolest, a nije, zašto bi bila nemoralna? Kako bi bolest mogla biti nemoralna, zar je dijabetes nemoralan?“
Nemam namjeru ulaziti u ustavnopravne rasprave o referendumu. U tom su području nadležni stručnjaci i ustavni suci. Međutim, kao slobodnomisleći građanin ne samo Hrvatske, već uskoro i Europe, i kao socijaldemokrat, zalažem se za kreaciju nekog alata – pa ako treba i ustavne promjene –kojim bi se definiralo što se to može putem referenduma može odlučivati, a što ne može. Kako bilo kakvo ograničavanje ljudskih prava ruši same temelje demokracije, nekako sam prilično siguran da ljudska prava ne smiju i ne mogu biti tema referendumske odluke. Isto tako sam prilično siguran da demokracija mora štititi manjine.
Na posljednjem popisu preko 86% građana izjasnilo se kao katolici. Možda katolička većina odluči da preostaloj manjini treba zakonski dokinuti pravo na umjetnu oplodnju ili pobačaj?
Ali zašto stati na tome: možda se netko dosjeti pa za otprilike godinu dana svi ateisti, u nekakvoj reprizi diskriminacije i progona iz drugog svjetskog rata, budu morali ići uokolo sa žutim “žigom srama” na rukavu?
Poznato i već viđeno zar ne? Pa i to je bilo po zakonu, a možda bi i prošlo tih godina na referendumu da ga se netko sjetio raspisati. Možemo li kao civilizirano društvo to opravdati voljom naroda?
Tekst: V. Obersnel