U proteklih 20-ak godina u našem se društvu dogodila jedna vrlo čudna stvar, primjetljiva sporadično, no ipak prečesto, tinjajuća gotovo stalno, loša za sve, dobra ni za koga. I čini mi se da bismo, ako se malo zamislimo, sada već mogli napisati knjigu pod naslovom “Upute za relativiziranje razlika između fašizma i antifašizma”. Bila bi to, da se mene pita, mučna i tužna knjiga, ali sam svjestan da bi za neke, kojih nažalost nije malo, to bila knjiga kojom bi se ponosili.
Izjednačavanje ovih posve suprotnih ideja nevjerojatno je i besmisleno. Jer kultura u kojoj želimo živjeti, Europa kojoj i geografski i politički pripadamo, zemlje za koje tvrdimo da se u njih ugledamo, sve redom prepoznaju i ustanovljuju antifašizam kao temelj svojeg novodobnog društveno-političkog uređenja, onog koje se u Drugom svjetskom ratu suprotstavilo teroru i nečovječnosti, a u novije vrijeme suprotstavlja se i opire neofašizmu, neonacizmu, rasizmu, i uopće ksenofobiji.
Povijesno, antifašizam baštinimo iz razdoblja 30-ih godina 20. stoljeća kada se pojavio kao kontrapunkt fašizmu i nacizmu, a onda ga nakon Drugog svjetskog rata, pobjedom Savezničkih sila (zemlje predvođene Velikom Britanijom, SSSR-om i SAD-om) nad Silama osovine (Njemačka, Italija, Japan) ugrađujemo, i deklarativno i praktično, u temelje novog doba, novih država, novih društvenih uređenja. Možete sada pomisliti da pišem opće poznate stvari, ali promatrajući što se u našem društvu zbiva i kakve stvari se lako izgovaraju, bez osude i reakcije, ja zaista više nisam siguran što su to kod nas “opće poznate stvari”.
Hrvatski problem s antifašizmom
Hrvatska je 1990. godine u Ustav RH unijela odredbu da se naša misao o pravu na suverenost među ostalim očituje i u uspostavi temelja te suverenosti koja je u razdoblju drugoga svjetskog rata izražena u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.). Prije 10 godina Hrvatski Sabor je u povodu 60. obljetnice pobjede nad fašizmom donio i Deklaraciju o antifašizmu.
No, izgleda da je jedna stvar napisati ideje, deklaracije i zakone riječima, a posve druga stvar je živjeti te ideje, paziti da su nam riječi i djela u skladu s onim na što smo se obvezali.
Retorika nekih visokopozicioniranih političara, nekih gradonačelnika, nekih sportaša, estradnih zvijezda, pa čak i dijela mladih ljudi koji ponavljaju što su čuli, govori mi da smo antifašizmu zatakli neki specifični negativni predznak, dok smo istovremeno relativizirali snagu zla koje sa sobom nose ideje fašizma. I mislim da smo to učinili zato što nismo sposobni zauzeti jasan stav prema prošlosti. A samim time nismo sposobni živjeti ni suvremeni antifašizam. Pa dok se čak i danas uz vođe velikih antifašističkih sila u Drugom svjetskom ratu spominju još samo Charles de Gaulle i Josip Broz Tito, nekima smeta Titovo ime ulica i trgova, a kao što smo imali prilike vidjeti, nekima smeta i njegova bista.
Prije 70 godina ideja antifašizma pobijedila je ideje fašizma i nacizma. Hrvatska je u toj borbi imala dvostruku ulogu. Marionetska fašistička tvorevina, Nezavisna država Hrvatska, bila je u službi Sila osovine (Njemačka, Italija Japan) i provodila fašističke zakone pod kojima je stradalo mnogo Srba, Roma i Židova, ali i Hrvata koji nisu prihvaćali tu “nezavisnu” državnu tvorevinu. Tu je državu vodio ustaški pokret predvođen Antom Pavelićem. Nasuprot fašizmu, nacizmu i ustaškom pokretu stajali su partizani, također Hrvati, okupljeni u Narodnooslobodilački pokret koji je proklamirao ideje antifašizma i za njih se borio. Rasplet je valjda poznat: u Drugom svjetskom ratu partizani su pobijedili nijemce. No izgleda da nije svima u Hrvatskoj taj rasplet tako jasan pa ga kompliciramo do beskraja, relativiziramo, pokušavamo liječiti neke rane iz prošlosti, ali krivim lijekovima pa stanje pogoršavamo…
NDH – težnja za krvoprolićem
Naime, Nezavisna država Hrvatska nije bila nikakav izraz težnje Hrvata za nezavisnom državom, niti toj tvorevini danas trebamo tako tepati. Tu su državu vodili radikalni šovinisti, predstavnici ustaškog pokreta, samovoljno svrstani uz ideju fašizma. Oni su i proglasili tu tobože nezavisnu državu koja je u cijelosti ovisila o Italiji i Njemačkoj. Predstavnici vlasti u toj državi nalagali su ubijanja ili ubijali ljude provodeći ideje fašizma i nacizma. I zato je NDH kao povijesna činjenica zaslužila svaku osudu suvremenog čovjeka. Istu onu osudu koju je suvremeni Nijemac sposoban izreći o Njemačkoj Hitlerovog doba. Pripadnici ustaškog pokreta oblačili su se u crne uniforme, željeli su etnički čistu državu, ubijali su Srbe, Židove i Rome. A, primjerice, jedan od satnika ustaškog pokreta bio je i Rafael Boban. Ne znam da li se ili zašto se zaboravlja da je Rimskim ugovorima, koje su 1941. potpisali Kraljevina Italija i Nezavisna država Hrvatska, Italija dobila ogroman dio hrvatskog teritorija kojeg se Ante Pavelić tako glatko, domoljubno i hrabro odrekao poklanjajući Italiji gotovo cijelu Dalmaciju i to područja Zadra, Šibenika, Splita, otoke Rab, Krk, Vis, Lastovo, Korčulu, Mljet i mnoge druge, zatim Boku Kotorsku te dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. I ima još mnogo NDH činjenica poput “čistog hrvatskog kazališta novog duha”, čišćenja hrvatskog jezika od tuđica, izmjena školskih udžbenika kako bi bili u duhu te ideologije itd. Službeni pozdrav iz doba NDH – “Za dom spremni” – ma koliko ga daleko u prošlost smještali, nepovratno je kompromitiran u ustaškom režimu NDH. Podaci o svemu tome dostupni su čak i na problematičnoj hrvatskoj wikipediji koju nerado preporučujem kao izvor informacija o hrvatskoj prošlosti.
No, fašističke i nacističke ideje pobijeđene su prije 70 godina zahvaljujući pobjedi Savezničkih sila u Drugom svjetskom ratu, kojima su pripadali i partizani, Hrvati, Srbi, Talijani i pripadnici brojnih drugih naroda koji su se u ratu borili pod okriljem Narodnooslobodilačkog pokreta. Pobjednici su kreirali hrvatsku budućnost u okviru Jugoslavije, a ta je Jugoslavija, pa unutar nje i Hrvatska, građena na antifašističkim temeljima. Istim antifašističkim temeljima na kojima je građena cijela poslijeratna Europa. Da, Jugoslavija je bila komunistička zemlja, ali vrijednosti antifašizma u njoj nisu bile pod znakom pitanja, kao ni u drugim komunističkim zemljama, kao ni u kapitalističkim zemljama.
I zato meni nikako ne ide u glavu kako se antifašizma možemo odricati? Kako možemo relativizirati njegovu vrijednost? Da ne govorim koliko sam zgrožen kada ga se omalovažava i gazi, kada se ispred njega izdižu ideje fašizma. I možda bi bilo manje strašno da se neofašizam i neonacizam pojavljuju sporadično i subkulturno, kako se to događa u više europskih zemalja, bilo bi manje strašno kada bismo svaku pojavu govora mržnje ili omalovažavanja ideja slobode bili sposobni brzo osuditi. No kod nas se nažalost te ružne stvari događaju uz odobravanje i kimanje glavom s najviših političkih razina, a nekad čak i dolaze upravo iz usta važnih “uglednih” ljudi. To je opasno, to je loše i to pokazuje da smo povijest učili loše ili bar da smo zaslužili debele jedinice iz zalaganja i vladanja.
Kontinuitet Hrvatske ne počiva na Nezavisnoj državi Hrvatskoj, već na antifašističkoj Hrvatskoj koja je do devedesetih postojala u okviru Jugoslavije, a onda se iz nje izdvojila, nažalost u ratnom sukobu i vrtlogu krvi. No pobjeda u Domovinskom ratu nije izrasla iz crnih uniformi i naziva brigada koji su prizivali povijesna imena ustaških satnika. Pobjeda u Domovinskom ratu nije izrasla iz mržnje prema drugim narodima, iz izmijenjenih udžbenika, iz očišćenog jezika… Pobjeda hrvatskih vojnika izrasla je na obrani svoje zemlje, na ljubavi prema svojoj zemlji, na čuvanju svojih obitelji, na reakciji pravde prema nepravdi. I to su vrijednosti pobjede koje trebamo slaviti. A to su i vrijednosti pobjede antifašizma nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu prije 70 godina.
Raskidi s kontinuitetom antifašizma u Hrvatskoj besmisleni su i naprosto – glupi. Jer, što nam preostaje? Kontinuitet fašizma iz NDH?
Fašizam na novi način
Volio bih da osvijestimo kojim to opasnim rukavcima plovimo kada ne čujemo ili odbijamo čuti i osuditi govor mržnje, prijetnje slobodi, kada relativiziramo zlo ili ga pravdamo nekim drugim zlom.
U dnevno-političkim obračunima ocrnjuje se cijelo jedno vrijeme u kojem je antifašizam bio visoko pozicioniran na ljestvici društvenih vrijednosti, pa se tako predsjednik HDZ-a ne libi paušalno tvrditi da je negativno i loše štititi ikakve vrijednosti koje su postojale prije 1990. ili pak proziva živuće borce Narodnooslobodilačke borbe stavljajući ih u neki tobože oprečni odnos s hrvatskim braniteljima. Na taj se način ruši kontinuitet antifašizma. A vodeći političar HDZ-a ide još dalje pa čak i vrlo eksplicitno kaže da bi antifašizam izbacio iz Ustava, odnosno zamijenio ga pojmom “antitotalitarizma”.
Sjećate se Deklaracije o antifašizmu s početka ovog posta koju smo donijeli 2005., u njoj smo među svim ostalim utvrdili da antifašistički pokret nećemo izjednačavati s ideologijom komunizma. Čini se da je nekima i ta Deklaracija nejasna, ako su je uopće i pročitali.
Na estradi – nešto slično. U sportu – nešto slično. Na političkoj ljevici – nešto slično. Na nogometnim tribinama – nešto slično. U crkvama – nešto slično.
Dakle, svi oni koji danas tvrde da je bespredmetno u suvremenoj Hrvatskoj upozoravati na fašizam, u velikoj su zabludi. Slavljenje i veličanje fašističkih ideja i simbola iz prošlosti toliko je prisutno u našoj svakodnevici da nam prijeti jedna sasvim nova opasnost – prestat ćemo uočavati te pojave jer ćemo se na njih naprosto naviknuti.
A kada nam postane normalno da fašističke simbole gledamo oko sebe bez ikakve reakcije, samo smo korak do toga da nam bliske postanu i ideje neofašizma i neonacizma. To su ideje koje danas uključuju nacionalizam sa specifičnim njegovanjem nacionalnog misticizma koji naciju uzdiže do spiritualnog i božanskog, poput “izabranog naroda” ili pak nacije kao svetinje… Suvremeni fašizam uključuje i snažnu ksenofobiju, u Europi najčešće prisutnu u obliku islamofobije, a kod nas ona ima i dodatke u specifičnom odnosu prema pripadnicima srpske manjine i prema Romima. Suvremeni fašizam na razini ikonografije i publicistike uključuje i divljenje prema Hitleru, Mussoliniju ili bilo kojem drugom fašističkom vođi. I zapravo, kako nam je povijest pokazala – beskrajna je paleta najprije gluposti, onda zla, a onda i tragedija koje fašizam može donijeti.
I zato fašizmu i danas trebamo znati pokazati zube, zarežati na njega, prokazati ga, ocrniti i osuditi.
May the anti-fascist force be with you!
Za početak, moramo ponovo uspostaviti jasnu razliku između fašizma i antifašizma. Onda bez uvijanja i trabunjanja o nekakvim kvazi pomirbama moramo znati reći što je dobro a što je zlo. Jer ovo nije 50 nijansi sive. Ovdje su stvari vrlo jasne. Zbog fašističkih ideja ljudi su ubijani i mučeni, za antifašističke ideje heroji su se borili i ginuli. Nikakva “sloboda govora” ne može danas opravdati veličanje fašizma.
Europa ne slavi obljetnicu pobjede nad fašizmom jer joj je do tuluma, nego zato što je svjesna da ideje antifašizma treba stalno i stalno promovirati. One uključuju slobodarsku misao o ravnopravnosti ljudi svih rasa i nacija, u tom smislu ideju o čovjeku kao ljudskom biću. Antifašizam danas isključuje diskriminaciju ljudi po pitanju nacije, boje kože, religije ili pak spolne opredijeljenosti. Antifašizam danas ima sva ona područja borbe koja sporadično zauzima neofašizam svojim radikalnim stavovima.
Zato što ideju antifašizma u povijesti vidimo kao pobjedničku ideju, zato što suvremenom antifašizmu želimo dati vjetar u jedra, zato što mladim antifašistima želimo reći – May the force be with you, zato što nam je vrlo jasno što je dobro a što je zlo, Rijeka i Riječani će 70. obljetnicu pobjede antifašizma nad fašizmom obilježiti bogatim programom.
Rijeka s ponosom proslavlja!
Na pripremi tog programa radimo još od listopada prošle godine skupa sa gradskim institucijama, udrugama i pojedincima.
Muzej Grada Rijeke organizira izložbu fotografija velikih formata na Korzu, pod nazivom Rijeka, sjećamo se – Fiume, ricordi, fotografski vremeplov 1945. – 1947.
Art kino Croatia, MMSU i Infošop Škatula zajednički pripremaju projekt radnoga naziva Pokret otpora koji obuhvaća izložbe, filmski program, tribine, predavanja, radionice…; filmski program prezentirat će umjetničke interpretacije represije, nasilja kao i obrane protiv autoritarnih sistema; program MMSU okupit će suvremene umjetničke i aktivističke prakse koje svojim radom detektiraju uzroke uzleta popularnosti ekstremne desnice sa sviješću da je ideja fašizma i danas itekako prisutna. Popratni programi obuhvatit će: predstavljanje Mladih antifašista grada Zagreba i časopisa Nepokoreni grad; koncert pulskog zbora Praksa – antifašističke pjesme na hrvatskom i talijanskom jeziku; akciju čišćenja grafita s porukama mržnje u javnim prostorima (u suradnji s Mrežom antifašistkinja Zagreba, riječkim osnovnim školama i Odjelom za komunalni sustav) i poticanje građana da se samoinicijativno organiziraju i provode akciju; tribinu Vrijednosti antifašizma u postjugoslavenskom filmu; tribinu Antifašizam i feminizam; te filmske i humanističke radionice za učenike osnovnih škola Grada Rijeke.
Gradska knjižnica Rijeka u prostorima amfiteatra na Drenovi provest će program „Štemalica o slobodi“ koji će obuhvatiti raspravu o pitanju slobode kao jednom od temeljnih pitanja civilizacije u posljednjih 100 godina
HNK Ivana pl. Zajca upriličit će koncert antifašističkih pjesama Zbora Opere HNK i zbora Jeka Primorja, a u suradnji s Udrugom Ukus HNK organizira filmski ciklus u kazalištu pod nazivom Kino Pobjeda u kojem će jednom mjesečno i zaključno sa svibnjem i proslavom Dana oslobođenja grada Rijeke, biti prikazan po jedan dokumentarni ili igrani film. Osim Testamenta Lordana Zafranovića koji je već prikazan, bit će to uglavnom filmovi koji dosad nisu prikazani pred hrvatskom publikom a važni su radi uvođenja različitih pogleda na fenomen fašizma odnosno antifašizma. U HNK Ivana pl. Zajca 4. svibnja održat će se i Svečana akademija
U suradnji sa SABA, poduprli smo izdavanje knjige o borbenim grupama u Rijeci tijekom njemačke okupacije u izdanju Naklade Kvarner d.o.o. i ta je knjiga prije par dana predstavljena u Gradskoj vijećnici. U suradnji s Povijesnim društvom Rijeka financirat ćemo pretisak knjige “Zaobići Ingridstellung. Riječko područje u završnici Drugoga svjetskog rata” autora dr.sc. Antuna Girona i akad.dr.sc. Petra Strčića.
Također provest će se programi u 11 riječkih osnovnih škola (Brajda, Ivan Zajc, Kozala, Fran Franković, Pećine, Pehlin, San Nicolo, Podmurvice, Eugen Kumičić, Centar i Trsat) te Domu mladih koji sadrže čitav niz vrlo kreativnih ideja i aktivnosti (npr. izrada stripa, kvizovi, plakati, poruke, likovni radovi, literarni radovi, upoznavanje života ljudi vezanih uz antifašističku borbu po kojima nose imena gradske ulice i trgovi, razgovori s preživjelima iz koncentracijskih logora…)
Obnavljamo i uređujemo sve spomenike antifašističkim borcima na području Grada Rijeke.
Naravno, položit ćemo vijence u spomen osloboditeljima Rijeke, baš kao što smo prije nekoliko dana položili vijence na Stubama trinaestorice strijeljanih.
Pozivam vas da popratite bar neka od navedenih događanja, da se uključite u proslavu antifašizma, u sjećanje na antifašiste koji su oslobodili naš grad, u spomen na trajnovažeću ideju slobode.
Tekst: V. Obersnel