Ove je nedjelje Rijeka bila preplavljena erupcijom veselja i sreće zbog pobjede NK Rijeke na Rujevici. Na ovoj fantastičnoj pobjedi prije svega treba čestitati igračima, treneru Matjažu Keku, predsjedniku Damiru Miškoviću, Upravi HNK Rijeka, navijačima, a posebno Armadi.
Kao i svaki drugi navijač Rijeke, moram priznati da je to nešto što čekam desetljećima. Naime, ovom utakmicom Rijeka je unaprijed osigurala titulu nacionalnog šampiona, prekinuvši 11-godišnju dominaciju Dinama. Osim što je plod kvalitete i uloženog truda, ova je pobjeda na neki način i naplata svih poteškoća, pa i nepravda, koje je NK Rijeka susrela u svojoj dugoj povijesti.
Siguran sam da ima još navijača koji se, poput mene, sjećaju utakmice iz 1974. protiv Novog Sada kada se Rijeka vratila u tadašnju prvu ligu, kao i oduševljenog dočeka koji je 15.000 Riječana priredilo svojim prvacima, nakon pobjede nad Trepčom u Beogradu 1978. Isto tako, s tugom se sjećam krađe i otetog prvenstva iz 1999.
Pamtim dobro i jedan od najvećih riječkih uspjeha, kad je Rijeka 1984. pobijedila Real Madrid s fantastičnih 3:1.
Uz NK Rijeku vežem i uspomenu na najdraži mi popijen šampanjac: onaj koji se hladio za Hajduk u Splitu, kada je 2005 hrvatski Kup ipak osvojila Rijeka. S velikim zadovoljstvom sam otvorio taj šampanjac u svečanom salonu Hajduka. I nazdravio pobjedi.
U nedjelju 21. svibnja 2017. Rijeci se dogodila eksplozija radosti i veselja. Svi zajedno bili smo Rijeka.
Svo to slavlje prigoda je i da se prisjetimo Roberta Komena, koji je bio jedan od rijetkih koji je ostao uz klub 2012. godine, kada su svi pobjegli i ostavili NK Rijeku s dugom od preko 18 milijuna kuna. Tad smo Robert i ja krenuli tražiti izlaz iz problema. Spasonosno rješenje našli smo u Gabriele Volpiju i Damiru Miškoviću, odnosno fondaciji Social Sport. Iskoristili smo odredbe Zakona o sportu koje su nama omogućile da 2013. HNK Rijeku pretvorimo u sportsko-dioničko društvo. Tada je Social Sport preuzeo 70 posto vlasničkog udjela HNK Rijeka, dok je preostalih 30 posto ostalo u rukama Grada Rijeke. Nakon toga krenuli smo u novu etapu koja je završena otvaranjem trening kampa na Rujevici, gdje je upravo ove nedjelje NK Rijeka osigurala svoj prvi povijesni naslov hrvatskog prvaka. Ostaje nam da dovršimo stadion na Kantridi, kao mjesto budućih pobjeda i osvojenih kupova.
I na kraju, nemojmo zanemariti činjenicu da se ovaj sportski događaj, kao i proslava koja se potom odvijala u centru grada do kasno u noć, uz koncerte i prisustvo na tisuće građana, odvili bez ikakvih incidenata, razbijanja i tuče.
Ponosan sam, jer to se rijetko viđa. Ne samo u Hrvatskoj, nego i šire. I to nije sve. Iskoristi ću priliku pa, uz zahvalu, citirati gospođu koja je na mojoj službenoj Facebook stranici komentirala jedan pomalo zanemareni aspekt svih, pa tako i ove riječke nogometne utakmice.
„Da li ste znali da od tri velika kluba u Hrvatskoj, samo u Rijeci djeca bez straha idu na utakmice? Večeras je pola jedne tribine bilo puno djece. Samo u Rijeci, skupa s navijačima Armade slave na ulicama svi, i staro i mlado. I samo u Rijeci nema navijačkih ispada. Na bijeli brod i bijeli vlak mogu bez straha svi. To je pravi civilizirani grad.“
To je Rijeka.