Da je 1991. godine, kada smo odlučili jednopartijski sustav zamijeniti demokratskim građanskim uređenjem društva, u sve hrvatske škole uveden obavezni nastavni predmet Građanski odgoj i obrazovanje, danas bi svi građani Hrvatske, u dobi od 12 do 40 godina, znali koja su im temeljna prava i obaveze, što je zapravo osnova demokracije, što je korupcija, što je lokalna vlast, a što civilno društvo.

Da je taj predmet uveden barem odmah nakon rata, kada smo se za demokraciju i život u građanskom društvu u krvi izborili, danas bi svi građani Hrvatske, u dobi između 12 i 35 godina, znali što je tolerancija, kako se voli domovina, kako se čuva okoliš ili kako se pokreće društveno poduzetništvo.

A znali bi zapravo današnji mladi ljudi i puno više ovoga što sam nabrojao, samo da se otpočetka razmišljalo o boljem i kvalitetnijem društvu i da je bilo više svijesti o tome da se bolji svijet gradi sustavno, obrazovanjem i odgojem generacija.

Ali nije onodobna Hrvatska imala tu svijest ni ideju. Nažalost nije ju imala ni 2000., a, evo, nema je ni dva desetljeća kasnije.

Naprosto, u hrvatskim školama ne postoji obavezan nastavni predmet u kojem bi djeca učila u kakvom društvenom uređenju žive, koje su njegove prednosti i mane, koji su benefiti a koje opasnosti demokracije, kako kritičkim očima gledati svijet, kako biti tolerantan i bez nasilja rješavati sukobe, kako se brinuti za okoliš u kojem živimo, za zajednicu ljudi s kojima dijelimo prostor, grad, zemlju, planetu…

Sve se nešto migolji obrazovni sustav po tom pitanju pa su mu puna usta ”međupredmetnosti” i ”preopterećenosti” i u cijelom tom vremenu pratimo porast netolerancije, virtualnog nasilja i hejta na društvenim mrežama, stvarnog nasilja među mladima, nepoštivanja drugačijih i drugih.

Pratimo i rast populizma u politici, jeftinu prodaju neostvarivih obećanja, gledamo ljude gladne bajki kako nasjedaju na slatkorječivosti. I onda se tobože čudimo. Kažem tobože – jer tko se normalan može tome čuditi ako zna koliko se malo s mladima radilo na razvoju kvalitetnog sustava vrijednosti u koji bi se mogli pouzdati.

Ali ipak se nešto događa, nešto važno što treba staviti u fokus.

U Rijeci smo prije nekoliko godina odlučili da prestajemo kukati i shvatili smo da je vrijeme da se pouzdamo sami u sebe jer Rijeka ne može stajati i čekati. Nomen est omen.

Pokrenuli smo svoj model provedbe Građanskog odgoja i obrazovanja u riječkim školama. Naš Građanski je zasebna aktivnost (jer nas ne fascinira međupredmetna magla), ali izborna je aktivnost (jer sustav, nažalost, još uvijek ne dopušta da bude obavezna).

Napravili smo: Priručnike za učenike jedan za petaše i šestaše, drugi za sedmaše i osmaše.

Napravili smo Smjernice za provedbu programa za nastavnike, a onda i zbirku nastavnih priprema za učitelje. Napravili smo posebnu web stranicu sa svim cjelinama iz oba učenička priručnika i sa svim informacijama o ovom nastavnom predmetu.

Napravili smo Sporazume za sve škole koje žele preuzeti riječki model Građanskog odgoja i obrazovanja, i Sporazume za sve gradove, općine i županije koje žele preuzeti naš model provedbe i provesti ga u svojim školama. I svima sve nudimo potpuno besplatno.

Napravili smo dva istraživanja o provedbi ovog programa u Rijeci i rezultati su izvrsni.

Dobili smo nekoliko priznanja i pohvala za cijeli ovaj projekt. Europska komisija je 2018. godine u analizi politika obrazovanja u zemljama članicama EU-a, posebno istaknula ”riječki model” Građanskog odgoja i obrazovanja, a devet gradova i tri županije u Hrvatskoj do sad su preuzeli ovaj riječki model.

No nažalost naš najveći grad, naš glavni grad – Zagreb – nije bio među onima koji su uzeli što smo besplatno ponudili.

Naime, prije tri godine u zagrebačkoj skupštini bilo je predloženo da se po riječkom modelu u zagrebačke škole uvede Građanski odgoj, ali Bandić to nije prihvatio, a negativno su se o tom prijedlogu očitovali i gradski odjeli i odbori zagrebačke skupštine. Tako u Zagrebu do dana današnjeg djeca ne uče teme iz područja građanskog odgoja i obrazovanja.

Ali, sve se mijenja pa tako i to.

Potpredsjednica SDP-a Sabina Glasovac je 14. lipnja, govoreći o suradnji SDP-a i Možemo! u Zagrebu, izjavila da je SDP-u bitno da se u sporazumu o suradnji među ostalim nađe točka o uspostavljanju Građanskog odgoja i obrazovanja po uzoru na program koji je uveden u Rijeci.

A 16. lipnja mediji su objavili tekst tog sporazuma u kojem među ostalim, pod točkom 7, stoji – ”uvesti izvannastavnu aktivnost ”Odgoj i obrazovanje za aktivno građanstvo” u osnovne i srednje škole, s ciljem pripreme učenika za preuzimanje svjesne, odgovorne i aktivne uloge u društvu te brige za javno dobro, zdrav način života i odgovorno upravljanje novcem”.

Jako je važno što je Zagreb krenuo tim ispravnim tokom, bez obzira na to hoće li građanski odgoj u svojim školama provoditi po riječkom modelu ili će osmisliti svoj vlastiti. A još je važnije znati da tok postoji i da su i dalje svi pozvani u njega se uključiti.

Jer – ako 2021. godine građanski odgoj uđe u sve hrvatske škole, 2050. godine imat ćemo četrdesetogodišnjake koji će razumjeti što je građansko društvo i kakvo bi trebalo biti.

A četrdesetogodišnjaci su ljudi u naponu snage, neki od njih će 2050. godine postajati gradonačelnici, premijeri, ministri… i trebat će im minimalno jedan do dva mandata, a to je četiri do osam godina, da doista organiziraju društvo u kojem živimo prema vrijednostima koje su stekli odgojem i obrazovanjem.

Tako stvari izgledaju kad se misli na budućnost.