Imao sam zadovoljstvo prisustvovati premijeri Velog Jože riječkog kazališta lutaka, vrlo atraktivnoj izvedbi u režiji Renea Medvešeka.
Klasični Nazorov predložak, međuigra društvenih staleža u borbi za slobodu, koja se i iz bazično dječje predstave čita kao borba za slobodu individualnog odlučivanja i slobodu posjedovanja.
Čak i u Nazoru, koji je ideološki vrlo jasno svrstan, postoji nedoumica u ljudske kapacitete za samoorganiziranje, ali i tračak nade u vidu zagonetnog nestanka glavnog junaka na samom kraju priče.
Ok, gdje je nestao Veli Jože?
Da li se pridružio demonstrantima u New Yorku ili nekom drugom gradu u SAD-u na koje se proširio val protesta započet na Wall Streetu?
Baca li molotovljeve koktele u Londonu?
Bori li se protiv recesije i financijske krize na Islandu?
Da li se prilagodio, pa sjedi u back officeu neke privatizirane hrvatske banke?
Ili sa sudruzima u nekom škveru po tko zna koji put čeka da mu iskroje sudbinu i možda postane Veli Jože nagnut u kontejner u potrazi za plastičnom bocom?
Nije lako odgovoriti na ova pitanja, i ne mislim da je barem za prve misli potrebno proučiti Nazora ali ni Friedmana i Ayn Rand, ili Noama Chomskog i Slavoja Žižeka. Ali činjenica da nas ta pitanja (koja je u komparaciji s navedenim autorima Nazor dotaknuo vrlo naivno i pomalo nevješto) ovih dana intenzivno opsjedaju, govori o duhu vremena, nejasnom, tjeskobnom, neizvjesnom.
Svatko od nas je u poziciji da se intenzivno čudi ekonomskim i društvenim promjenama koje preispituju sve naše vrijednosti i sve naše motive.
Svatko od nas ima pravo na vlastito mišljenje, a i zna se da živimo u kulturi s najviše potencijalnih nogometnih selektora i premijera.
Pogledajmo kratko ono najveće dvorište prije nego zavirimo u naše.
Amerika koja javnim novcem spašava najveće banke, i Amerika koja umjesto poreza na bogate ima porez na siromašne, zapravo je prestala biti Amerika. Činjenica je da je ista ta Amerika čiju svojevrsnu agoniju (ili katarzu?) promatramo, svojom osnovnom strašću za stvaranjem i kompeticijom, stvorila vrhunske obrazovne institucije, proizvode, usluge, znanja. No nameće se pitanje nije li ipak profit, i to naravno vrlo neravnomjerno raspoređen na manjinu, postao svrha postojanja i koliko još je do sada šutljiva većina spremna to prihvaćati kao nepromjenjivu činjenicu.
U našem širem dvorištu, Europi, situacija nije ništa stabilnija, hod po rubu je svakodnevica koju osjećamo i živimo, uostalom kao i u Hrvatskoj. Ako netko kojim slučajem iza ormara ili u nekom spremištu još uvijek ima spremljenu sliku starog Marxa, neka ju dobro pogleda. Siguran sam da će na slici primijetiti znakoviti osmjeh kojeg donedavno nije bilo. A i brojni teoretičari suvremenih gospodarskih zbivanja sve se češće prisjećaju Marxovog kapitalnog djela.
Bez potrebe da analiziram dublje, jasno je da je dugi, kontinuirani razvoj općeg globalnog standarda života, tamo negdje od prvih baby boomera pa do danas, došao do svojeg kraja.
Svi mi gledamo u svijet koji je nekako preko noći postao drugačiji, i zamišljamo kako dalje.
Kao političar, kao gradonačelnik, kao Riječanin i naposljetku kao običan čovjek, vjerujem da novo vrijeme donosi potpuno nove metode, nove međuodnose.
Nije bitno to što moramo i želimo napustiti i kako se to zove: liberalizam, neoliberalizam ili jednostavno svijet koji počiva na nekim krivim pretpostavkama.
U taj svijet svakako moramo gledati, njegov smo dio, ljuljanje Amerike ili Grčke osjetimo i na našem Korzu, jer samo smo točka jedne velike mreže koja se trese i rasteže.
Imamo pravo i obavezu odrediti kretanje te naše male točke.
Iskustvo oba suprotstavljena društvena uređenja koja smo iskusili, istina u njihovim prilično nesavršenim inačicama, možda nam daje i neka ekstra znanja i komparativnu prednost u odnosu na druge.
Novo društvo zahtjeva druge vrste sloboda, vlasništva, odgovornosti, međuodnosa, ljudskosti.
Na svima nama je da promišljamo to društvo.
Zato moramo otkriti gdje je nestao Veli Jože.
Tekst: V. Obersnel