Uvijek je tužno kad svijet napuste ljudi koji su nam dragi, koje poznajemo i cijenimo. A kada odlaze oni koji doista pripadaju cijelom svijetu, svojim kozmopolitskim duhom i širinom pogleda, tad ostane posebno bolna praznina za njima. Jedan od takvih za mene je Predrag Matvejević.
Poznavali smo se dobro i često susretali kada je dolazio u Rijeku ili kada bi mene put nanio u Rim, Zagreb ili gradove u kojima je on boravio. Razgovori koje smo vodili za mene su bili inspirativni i uvijek sam iznova prepoznavao ljudskost u Matvejevićevim pogledima na svijet, u njegovu razumijevanju svijeta. Naravno, i visoku razinu znanja, intelekt kakav se ne susreće često, ali prije svega – ljudskost.
Posljednji puta smo se čuli kada sam ga pozvao na predstavljanje njegove knjige „Granice i sudbine“ u Rijeci. Rekao je da bi došao rado, ali da ne može putovati jer je vrlo bolestan.
Odlaskom Predraga Matvejevića izgubili smo stanovnika svijeta. Čovjeka koji je svojim viđenjem, ne samo Europe, nego cijele ove plavičaste kugle u svemiru, bio glasnik vremena koje tek treba doći, ako budemo imali sreće i pameti.
To je nadnacionalno vrijeme, doba u kojem će granice biti simboli, a najveću vrijednost imat će ljudski životi, humanost i istina.
Matvejević je imao hrabrosti, ali i znanja, da o mnogim povijesnim činjenicama i mnogim aktualnim pojavama govori trezveno. A činio je to u vremenima koja su bila opijena mnogim strastima. Uostalom, na ovom području na kojem živimo, kojem je svojim porijeklom i on pripadao, gotovo da i ne postoji razdoblje u kojem se nije strastveno vjerovalo u neku ideju. Zato sam ga oduvijek doživljavao kao čovjeka koji nam pomaže da se otrijeznimo, da iz svake ideje izdvojimo ono dobro i važno, a odbacimo utege koji je čine neprobavljivom ili je prljaju.
Nadnacionalna uvjerenja Matvejeviću je teško praštala suvremena hrvatska javnost, no kada bismo dekonstruirali „sukobe“ u koje su ga pokušavali uvući i optužbe kojima su ga častili, isplivala bi zvučna imena „uglednika“ kojih bismo se zapravo trebali sramiti – zato što smo im ikada dali priliku da postanu „zvučna imena“. Naprosto, neki sukobi ne mogu se tako ni zvati jer jedna strana, ona koja optužuje, ne razumije uopće ni temu o kojoj je riječ, ni razloge ni posljedice.
Zbog toga je Predrag Matvejević za mnoge uvijek ostajao na neuhvatljivoj intelektualnoj razini, mnogo koraka ispred, dostojanstven i mudar.
Kad nas napusti takav humanist, aktivist i kozmopolit prirodno je, pa i važno, baviti se njegovom biografijom, pisati o idejama koje je zastupao i koje su ga učinile svjetski poznatim intelektualcem. I o tome će se, nadam se, mnogo govoriti u vremenu koje dolazi.
Kad god bi me netko pitao koja mi je najdraža knjiga, odmah bih odgovorio – „Mediteranski brevijar“. Pročitao ga sam više puta, i sa svakim čitanjem nešto novo naučio, i zato ću ga rado iznova i iznova čitati. Pa ipak, na vijest da nas je Matvejević napustio, obuzeo me je osjećaj velikog gubitka, koji nije posve privatan i nije posve osoban. Osjećam da smo odlaskom Predraga Matvejeća svi skupa izgubili jednog važnog svjetlonošu.
I upravo zato bit će nam važno vraćati se onome što je iza sebe ostavio: njegovim idejama, djelima, mislima… i razgovorima koje je vodio.