Ne znam postoji li političar koji se, zbog pojedinog novinara ili više njih, nije bar jednom iznervirao, pa tako i ja nedavno. I nije mi na čast. Problem je najčešće u različitim viđenjima stvari. No ipak, jedno je reakcija u afektu i nervozi, a drugo je sistemsko uklanjanje izvora frustracije, svjetonazorski obračun koji ide do kraja. Afekt je dakako atraktivniji i puno vidljiviji od sistemskog rada pri kojem se, pretpostavljam, šapuće. Ali taj šapat puno je gori i trebao bi nas se svih ticati.
Ne sjećam se je li bilo u HTV-ovom središnjem Dnevniku, Borisu Dežuloviću otkazana je suradnja i uručen otkaz u Slobodnoj Dalmaciji. Razlog zapravo nije naveden jer glavni urednik nije komentirao slučaj, ali kao razlog se spominje tekst o gnjidama, objavljen još 2012., koji su prije par dana potpisali mnogi što su se s Dežulovićem solidarizirali. Ujedno su, iz solidarnosti s kolegom, Jurica Pavičić i Ante Tomić sami otkazali suradnju Slobodnoj.
Još tiše je prošla jedna slična priča, iako ne tako drastičan potez – Dražen Ciglenečki iz Novog lista maknut je s praćenja HDZ-a nakon sukoba s Karamarkom na jednoj pressici. Kao razlog, glavni urednik je naveo unutarnju organizaciju u Novom listu i postupak je protumačio zapravo kao napredovanje.
A još tiše od toga ulica priča i o nedavno zabranjenom, točnije, na portalu objavljenom pa uklonjenom, tekstu (http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Manolic-Tomislav-Karamarko-je-krajem-osamdesetih-radio-za-Udbu) jednog novinara Novog lista koji upravo trpi posljedice tog teksta, posljedice s neizvjesnim ishodom. Tekst se navodno bavio Manolićem i Karamarkom, odnosno temom koju je Manolić nedavno otvorio dajući intervju Nacionalu i zbog koje ga je Karamarko odlučio tužiti.
Je li to sve serija slučajnih događaja ili početak najavljenih reformi?
Što god bilo, svih nas se tiče.
Jer ne bi nam bilo prvi put da poslije kažemo kako nam je promaklo, kako nismo znali. I ne bi nam bilo prvi put da se zgražamo kad bude prekasno govoreći kako nismo mogli ni zamisliti dokle će nas to odvesti… Snagu konzervativizma ne treba podcjenjivati, a njegovu posvećenost dostizanju ciljeva još manje.
Slažem se s Dežulovićem, čovjek koji javno kaže da je Antonija Bilić neizravna žrtva Gay pridea u Splitu jer je tisuće policajaca osiguravalo gay paradu umjesto da su tražili nju, zaslužio je da ga se javno prozove i da se njegova izjava osudi, a to je, između ostalog, posao novinara kad se već nitko drugi nije bio kadar time ozbiljno pozabaviti. Isto kao ni kukastim križom na Poljudu, isto kao ni spomenikom HOS-u u Splitu, isto kao ni okupacijom Savske… i tako dalje, i tako dalje.
Tekst: V. Obersnel