U razdoblju od osamostaljenja Hrvatske, konzervativna vlast u Hrvatskoj na čelu tvornica uporno je postavljala političke podobnike, a ne menadžere i stručnjake.
Paralelno, osamostaljenje je dovelo do značajnog smanjenja tržišta, a politički podobnici koji su vodili tvornice nisu bili u stanju naći nova tržišta i modernizirati tehnologiju i proizvodne programe. Ovo se zbilo u mnogim velikim industrijskim pogonima, pa i u riječkim tvornicama od kojih su najteži primjeri Torpedo i Tvornica papira, ali jednako tako i Croatia Line koja je u trenutku propasti bila jedna od najvećih brodarskih linijskih kompanija.
Kada je 2000. godine koalicijska vlada pod vodstvom tadašnjeg SDP-ovog predsjednika Ivice Račana odlučila raščistiti iznimno teško stanje u gospodarstvu i nagomilane velike dugove, pokrenula je čitav niz stečajnih postupaka upravo u tvornicama čiji su dugovi višestruko premašili iznos temeljnog kapitala tih tvrtki.
Dolaskom ove Vlade, čini mi se kao da gledam svojevrsnu reprizu: ljevičari su opet izabrani ne bi li očistili nered koji su za sobom ostavili konzervativci. Ekonomska i općenito socijalna politika HDZ-ovaca nažalost se ne razlikuje od one koju sprovode slične konzervativne i desne stranke diljem zapadnog svijeta, pa se nerijetko nakon neuspjeha konzervativnih političkih platformi, koje rezultiraju osiromašenjem velikih slojeva društva, uništavanjem niza socijalnih dobrobiti, glasači opredjeljuju za lijeve opcije.
Naravno, pri svemu ne treba zaboraviti da je Rijeka, zajedno s cijelom Hrvatskom, uronjena u tijek globalnih promjena. Svi Riječani znaju da se slika lokalnog gospodarstva promijenila u posljednja dva desetljeća. Ono je i dalje vezano uz luku i brodogradilište, ali se umjesto industrijskih postrojenja razvio čitav niz uslužnih djelatnosti.
Ipak, industrija se nije skroz predala. Brodogradilište 3. maj, primjerice, posljednjih je godina dokazalo da može prilagoditi proizvodni program novim potraživanjima na tržištu. Projekt Gateway i gradnja novog lučkog terminala će omogućiti istovremeno i da riječka luka ubuduće prima i najveće brodove koji danas plove svjetskim morima, dok će modernizacija omogućiti izgradnju čitavog niza novih javnih i komercijalnih sadržaja u samom centru grada, na lokaciji Porto Baroša i Delte. U Rijeci se, usporedo s navedenim, odvija se i proces nastanka novih industrija, čiji je najbolji primjer Jadran galenski laboratorij koji upravo širi svoja postrojenja. Sve ovo je zoran primjer kako Rijeka u posljednjih 20 godina prolazi kroz duboku tranziciju, uz razvoj novog poduzetništva i novog znanja. Smatram da će nam trebati još 5 godina da dovršimo započete procese, a u njima moraju sudjelovati svi relevantni akteri; od države, preko lokalne samouprave do poduzetnika, uz obavezno sudjelovanje EU fondova.
Zbog svega navedenog iznimno mi je drago da su članovi Grupe socijalista (PES) unutar Odbora regija EU-a odlučili svoj izvanredni skup na temu Progresivnog plana industrijske obnove održati upravo u Rijeci. LINK Uz stotinjak predstavnika regija, akademike i stručnjake, na skupu su aktivno sudjelovali i premijer Milanović i drugi visoki hrvatski dužnosnici.
Raspravljalo o prostornoj perspektivi europske industrijske politike, o tome predstavlja li pristupanje Hrvatske EU nove industrijske okvire, o obrisima budućnosti europske industrijske strategije, o njemačkom modelu gospodarstva sa snažnom industrijom kao i o hrvatskoj strategiji za uporabu strukturnih fondova. Kako zbog krize Europa kreće u reviziju svoje industrijske politike, riječki skup iznio je i deset stavki progresivnog programa za industrijsku obnovu Europe.
Kao što je na skupu izjavio i sam premijer Milanović, Hrvatska iz krize „neće izaći po duhu svetom, nego vlastitim snagama, radom i inteligencijom.“ Kao i uvijek.
Tekst: V. Obersnel