Niti jedno društvo ne može se razvijati ako u njemu većina gazi prava manjine. Niti jedno društvo ne raste ako vuče poteze motivirane strahom ili neznanjem. Niti jedno društvo ne može postati bolje ako drhti pred onim što ne poznaje umjesto da to pokuša upoznati, razumjeti i prihvatiti.
Ovo sam pisao 2013. kada inicijativa „U ime obitelji“ pokušala cijeloj Hrvatskoj nametnuti svoje „moralne norme“, u jednoj perfidnoj, licemjernoj i zlonamjernoj kampanji pokušavajući intimu (u ovom slučaju spolnu, ali i obiteljsku), kao osnovno pravo svakog ljudskog bića ograničiti i to – ni više ni manje – nego ustavom jedne europske zemlje. Pritom, naravno, gazeći, sve zakone i povelje iste te Europske Unije, Ujedinjenih Naroda i mnoge druge tekovine koje je slobodni svijet mukom izborio.
Na sreću svih civiliziranih ljudi u ovoj zemlji, a napose na sreću naših najmlađih naraštaja, ova inicijativa nije prerasla u zakon. Jer da je to uspjela, onda bi Hrvatska postala jedna od zemlja gdje država institucionalizira i sponzorira nasilje i diskriminaciju, danas nad „pogrešnom“ spolnom orijentacijom, a već sutra nad tko zna čime – pogrešnom bojom kože, pogrešnom vjerskom orijentacijom, pogrešnim prezimenom… lista ide unedogled.
Danas, 17. svibnja, kada slavimo Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije, homoseksualna orijentacija još uvijek je kažnjiva u nekim zemljama u svijetu, a raspon državotvornog nasilja nad drugim osobama ide od dobacivanja na cesti, preko „korektivnog silovanja“ i „liječenja“ pa sve do smrtne kazne.
Da li želimo živjeti u takvoj zemlji?
Već sam puno o puta čuo prigovore o tome kako previše inzistiram na svjetonazorskim pitanjima, da ona nisu bitna za normalno funkcioniranje jednog društva. Priznajem da ne razumijem što ustvari takvi prigovori znače. Jer, ako nisu proizašli iz teškog neznanja i manjka temeljnog obrazovanja, onda su licemjerni i vrlo, vrlo zlonamjerni.
Da pojasnim: ako svjetonazorska pitanja odlučuju o tome da li ćemo imati puno ili ograničeno dostojanstvo, slobodu i jednakost po pitanjima spola, rase i boje kože, etničkog ili socijalnog porijekla genetskih osobina, jezika, vjere ili uvjerenja, pripadnosti nacionalnoj manjini, rođenja, invaliditeta, dobi i spolne orijentacije… onda mogu samo reći da se nikada neću umoriti od svjetonazorskih pitanja. Jednostavno zato jer ne vidim kako bi se svjetonazorska putanja mogla odvojiti od svakodnevne zbilje i borbe za ljudsko dostojanstvo koja, tako bar sada izgleda, nikada ne prestaje.
Na sličnoj liniji, čuo sam i mnoge prigovore da u Rijeci nema mjesta svjetonazorskim prijeporima. Ne bih se složio, i to ne samo zato jer je Rijeka dio Hrvatske, Europe i svijeta, kao i bilo koji drugi grad na planeti, već i zato jer postoje instance koje dokazuju drukčije. Primjerice, u jednom – ne tako davnom – televizijskom nastupu imali smo priliku slušati jednog od aktualnih kandidata za riječkog gradonačelnika kako homoseksualce izjednačuje s psima.
Govoru i simbolima mržnje, o fizičkim činovima nasilja da ne govorim – nema mjesta u modernom demokratskom društvu, a pokušaji da se i takvom „nazoru“ da pravo građanstva, tobože na osnovu demokratskog pluralizma, jest čista otimačina, laž i jedan kukavički pokušaj rušenja civilizacije.
Jer – kako bi govor koji isključuje sve ostale govore, a pritom zagovara primitivizam i nasilje nad bilo kojim ljudskim bićem, mogao imati mjesto u ikakvom, a kamoli punokrvnom demokratskom dijalogu?
Podsjećam, Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije u Hrvatskoj se službeno obilježava od 2011. godine, kada je njegovo obilježavanje potvrdio Hrvatski sabor kao dio Nacionalne politike ravnopravnosti spolova.
Ističući zastavu duginih boja na Korzu 16, Rijeka se sa zadovoljstvom i ponosom pridružuje obilježavanju ovog dana!