U petak sam se poslije izbora Kraljice Karnevala vratio kući negdje prije ponoći. Kao i obično prije spavanja, pogledao sam što ima novo na Internetu, i naletio na izjavu ministra vanjskih poslova Republike Slovenije, gospodina Erjavca, o tome kako postoji velika šansa da Hrvatska nikada ne uđe u Europsku Uniju.
Tu izjavu ne mogu tretirati izdvojeno. Sagledavam je u svjetlu činjenice da je riječ tek o jednoj u nizu Erjavčevih izjava. A tu je onda i notorna činjenica da je već i prije ulazak Hrvatske u EU bio blokiran zbog neriješenih graničnih sporova u Piranskom zaljevu, te da Slovenija ignorira gospodarske interese ne samo Hrvatske već i cijele regije, tako što uporno izbjegava izgradnju cestovnih pravaca prema Hrvatskoj.
Takav odnos Slovenije prema Hrvatskoj nije od jučer. I nije riječ o nečemu što iritira samo građane Republike Hrvatske.
Imao sam prilike razgovarati s mnogim stanovnicama Ilirske Bistrice, koji su nesretni zbog toga jednako tako kao i mi, jer su svojim poslovima i danas, a i kroz povijest, uvijek bili više vezani na Rijeku i riječku regiju, negoli na Ljubljanu. Mnogi moji prijatelji u Sloveniji dijele moje mišljenje o odnosu naše dvije zemlje.
Da sam u pravu dokazuje i nedavna izjava Jelka Kacina, slovenskog europarlamentarca, koji je ponovio isto što i Erjavec. Oni to možda zovu zahtjevom, ali za mene je to ipak ucjena. Na koncu, pod dojmom ranije spomenute Erjavčeve izjave napisao sam tweet bez stvarne prijeteće namjere, i s instinktivnim porivom reakcije na nepravdu. Kako je Twitter društvena mreža na kojoj komuniciram s onima koji me slijede i koje slijedim, mreža na kojoj mi brzina i način komuniciranja odgovaraju, nikada nisam niti pomišljao “cenzurirati” se ondje. A definitivno nisam očekivao medijsku pažnju koja se oko tog tweeta digla.I sada se zapravo samim tweetom i neću baviti, nego nečim puno zanimljivijim.
Naime, nevjerojatno mi je koliko medijskog prostora je u analizama, vijestima, izjavama o, tumačenjima i komentarima zauzeo jedan tweet u usporedbi sa količinom medijske pažnje koju je zadobila Erjavčeva ili kasnija Kacinova izjava. Ne znam kako smo došli do toga da se mediji dva dana intenzivno bave porukom na društvenoj mreži, a istovremeno propuštaju izvijestiti, rastumačiti ili produbiti službene izjave slovenskih političara o odnosu Hrvatske i Slovenije? Kako smo došli do toga da uvodničari i kolumnisti mrtvi-hladni tumače da je moj osobni tweet zapravo spin ove Vlade koja je navodno preko mene kao lokalnog političara odlučila poslati poruku Slovencima?
Kako smo došli do toga da dnevno novinarstvo postane loša SF beletristika ili loš fantasy umjesto da se drži svoje stvarne uloge izvještavanja, informiranja i traganja za istinom?
I još važnije, kako ćemo izaći iz tog stanja u kojem mediji, umjesto da nam kažu što se zbiva u stvarnosti, kreiraju simulaciju stvarnosti koja je s realitetom povezana koliko i južni pol sa sjevernim, koliko i pilić sa sisom. Točnije, “realitet” i “mediji” u pravom su pojmovnom kontrastu i nad time se, za početak, svi trebamo zgroziti!
Tekst: V. Obersnel