Postoje ljudi za koje nekako ne pomišljate da će ikad otići, da će ikada prestati postojati. Ljudi – legende. Ljudi čije je prisustvo neupitna činjenica, nužnost, poput zraka koji dišemo.
Takav je bio Đole.
I to zato što je za mnoge od nas, koji smo njegove pjesme slušali i razumjeli, on već davno postao puno više od “kantautora s ovih prostora”.
Bio nam je duhoviti panonski mornar, pa prorok koji najavljuje promjene, bio nam je sirena za uzbunu koja glasno poziva “da rata ne bude”. A onda nam je bio glas razuma u vrtlogu ludila, svjetionik koji je osvjetljavao stazu razuma i ljudskosti.
Takav netko nije tek “kantautor”, takav netko nije ni samo čovjek, takav netko je simbol i znak po kojem se prepoznajemo i raspoznajemo.
Osamdesete su mnogima iz moje generacije – godine lijepih sjećanja. Bili smo mladi. Bili smo vedri. Okupljala su nas druženja, nerijetko uz gitaru, izleti u prirodu. Tek smo ulazili u život, završavali škole ili fakultete, pronalazili prve poslove, sklapali brak, dobivali djecu. Za nas rođene pedesetih, sedamdesete i osamdesete su bile godine najvažnijih životnih događaja.
Đole je tih godina radio pjesme koje smo slušali. Panonski mornar bio je duhovit, bio je i nekako dubok i mudar, bio je i romantičan. Sve smo to nalazili u njegovim pjesmama. Nismo bili ludi za njim, ali slušali smo ga i bio je popularan. To su bile godine naše ležerne mladosti. I činilo nam se da ne postoji ništa što može uništiti naše planove, našu budućnost, naše snove.
Đole je međutim osjećao i slutio da postoji, jer umjetnici, vjerujem, drugačije primaju vibracije, nekim posebnim ticalima kojima bolje čuju, vide i znaju. On je već sredinom osamdasetih pjevao “samo da rata ne bude”, krajem osamdesetih još je eksplicitnije pjevao o plemenima koja crtaju granice, o barikadama… Tek kasnije su svi ti stihovi postali stihovi proroka, tek nakon što su se obistinili. Ali tko ih je osamdesetih mogao tako ozbiljno shvatiti?
Mi smo se šalili sa nakrivljenim “Soliterom” i slušali ga kao sliku Juge punu humora, sličnu onoj iz “Al se nekad dobro jelo, baš”. Zapravo su nam puno draže bile Slovenska, Bezdan, Jednom su sadili lipu… i da ne spominjem Vasu Ladačkog ili Jesen stiže dunjo moja. Ima u svim njegovim pjesmama jedna fina doza tuge koja uvijek “ljepše zvuči kad se otpjeva”. Možda smo ga zato voljeli – dozirao je tu neku romantičnu tugu u naše, u globalu, vedre živote.
A onda se zbilja dogodio rat.
I u to vrijeme ludila, krvi, agresije, zauzimanja strana, propadanja mnogih ideala, on je u to vrijeme postao puno više od pjesnika.
Zauzeo je jasnu poziciju pacifista. Odbio je odlazak u rat. I rekao je ono što su mnogi osjećali tih godina – “Krivi smo mi što smo ih pustili”. Prepoznavali smo svoje osjećaje nemoći i ljutnje u tim stihovima i komentirali smo tada: zbilja je tako, ima pravo.
Nekad se pitam, jesmo li naučili tu lekciju ili ćemo je još koji put morati ponoviti?
Tih ratnih godina, a zapravo i kasnije, sve do 2000. niti je Balašević nastupao u Hrvatskoj, niti su se njegove pjesme s novih albuma vrtjele na radiju, ali ipak – sve su nekako našle put do nas, od “Provincijalke”, preko namćorastog “Ne volem”, do “Miholjskog leta” i mnogih drugih.
I onda je Đole napisao onaj album u kojem je to izgubljeno desetljeće srčano opsovao kao što bi ga najradije svi mi bili opsovali! Jer za godinama krvi, suza i straha zaista nitko neće žaliti. Ta pjesma nam je kao neki generacijski kod koji nabraja sve što smo imali, a u ludilu agresivnog razdvajanja i rata – izgubili, sve što je moja generacija u onoj bivšoj državi bila uzimala zdravo za gotovo, ne vjerujući da se neke dostignute vrijednosti ikada mogu izgubiti. I na najbolniji način smo naučili da ništa nije bilo zauvijek izboreno i da ni jedna naša sloboda nije bila doista neoboriva.
Prikazana je ovih dana na TV-u snimka njegovog prvog koncerta u Hrvatskoj, onog u pulskoj Areni 2001. Svi koji nikada nisu slušali tog čovjeka ili koji su od Balaševića zazirali nazivajući njegovu nevjerojatnu popularnost “fenomenom”, mogli su u snimci tog koncerta pogledati što se to događa između njega i publike, koje to poruke i riječi čine razliku i razumiju se srcem. Imao sam sreću upoznati ga i osobno, pa smo se povremeno čuli, katkad razmjenjivali poruke i sretali se kada je nastupao u Rijeci i okolici.
Sa zvučnika na zgradi gradske uprave u Rijeci jučer su se vrtile pjesme Đorđa Balaševića. Mnogi građani su zastali na tren, poslušali pjesmu dvije, neki su zapalili svijeću, neki su slikali ili snimali. Mislim da je najmanje bilo ravnodušnih. Jer na tužnu vijest u petak svima se bar malo steglo srce. Rijeka se ovime simbolički pozdravila s Đoletom.
Ali i nije, jer pjesnici nikada zapravo ne odu.
A on je baš to – izvrsni pjesnik koji je znao izabrati najbolje riječi da izgovori naše misli.
Veliki ljudi ostave duboke tragove. A on je baš to – veliki čovjek bez dvojbi po pitanju ljudskih vrijednosti – zagovornik mira, poštovanja među ljudima, razumijevanja i ljubavi.
Simboli najtrajnije i najsnažnije nose svoja značenja. A on je baš to – simbol neugasle mogućnosti i potrebe da budemo ljudi jedni prema drugima, da usmjerimo pažnju na sve što nas povezuje, a ne uporno na ono što nas razdvaja.
Imali smo tu nesretnu sreću da smo proživjeli teška vremena kravavog raspada jedne države i ludila među ljudima. Iz tog su vremena neki izlazili kao gori a neki kao bolji ljudi. Al imali smo i tu sreću da je postojao pjesnik koji je svojim stihovima i porukama, baš u tom ludom vremenu i neposredno nakon njega, apelirao na razum i ljudskost, dirao i budio najbolje u mnogima koji su ga željeli slušati i utjecao je ne samo na našu, nego i na generacije koje su puno mlađe od naše.
Poput zraka koji dišemo, nužni su nam takvi idoli. Mudri, autentični, dosljedni i neokaljani.