U starom Rimu žene nisu imale pravo na posjedovanje ičega. Otac u obitelji bio je vlasnik svega što je obitelj posjedovala. Danas više nije tako.
Grkinja Agnodika iz 4. st. pr.n.e. bila je prva žena liječnica. Liječila je prerušena u muškarca jer je ženama tadašnje kulturno i društveno uređenje zabranjivalo baviti se medicinom. Danas im to nije zabranjeno i mnoge žene su vrhunske stručnjakinje upravo u medicini.
Prva imenom poznata matematičarka, Hipatija iz Aleksandrije, koju su neki možda upoznali u filmu Agora iz 2009, skončala u brutalnom činu u kojem ju je, kako povijest piše, ljutita rulja izvukla iz kočije, odvukla u jednu crkvu, ondje je svukli dogola i ubili opekama, a potom su njeno tijelo raskomadali i spalili. Danas se više ne obračunavamo tako jedni s drugima.
U Engleskoj je u 16. stoljeću napravljena brnjica za kažnjavanje žena, željezna naprava, učvršćena preko lica, sa željeznim čepom uguranim u usta koji je brbljave žene, i uopće one koje su se nedolično ponašale, ranjavao do krvi. Danas više ne koristimo takve naprave, a izmijenili su se i opisi doličnog i nedoličnog ponašanja.
Godine 1791. Olympe de Gouges napisala je Deklaraciju o pravima žena i ženskih građana. Skončala je na giljotini. Takva smrt je danas ne bi zadesila.
Godine 1848. u SAD-u je donijeta Deklaracija o pravima i osjećajima u kojoj je Elizabeth Cady Stanton ustvrdila da se u čitavoj povijesti čovječanstva događa ranjavanje žena i kao dokaze za to ponudila je niz tada nepobitnih činjenica vezanih uz odnos muškaraca prema ženama. Mnoge od tih činjenica do danas su promijenjene, ali nažalost ne sve.
Sirimavo Bandaranaike prva je premijerka u povijesti. Na tu je dužnost stupila 1960. Tek 1960.
Dug i krvav put, pun žrtava, pogubljenja, lomača i strašnih smrti, prijeđen je od Agnodike maskirane u muškarca do Sirimavo na čelu Sri Lanke.
Na tom je putu svim ženama uključenima u rad Udruge „Vigilare“, kao i svim ženama iz Udruge „U ime obitelji“ osigurana sloboda od brnjica na ustima, ma što činile, ma što govorile, ma kako se ponašale. Gospođi Željki Markić na tom je krvavom putu omogućeno da ravnopravno posjeduje udio u tvrtki koju vodi partnerski sa svojim suprugom. Omogućeno joj je i da, bez da se prerušava u muškarca, završi studij medicine. Uopće, svim je ženama iz Građanske inicijative Istina o Istanbulskoj i svima onima iz udruga koje tu „istinu“ podržavaju, na krvavom povijesnom putovanju osigurana sloboda od giljotine kakva bi im nekada ranije prijetila ako bi se suprotstavili stavu i mišljenju većine ili stavu i mišljenju vladara.
I sve im je to omogućeno kroz pisanja brojnih deklaracija, kroz velike borbe za usvajanja tih deklaracija, kroz mnoge konvencije u povijesti i teške, često u krvi izborene, uspjehe u prihvaćanju, potpisivanju i ratificiranju tekstova tih konvencija i deklaracija.
Pa ipak, čini se da tako malo zahvalnosti ima u srcima spomenutih osoba iz spomenutih udruga i inicijativa koje podržavaju kvazi-istinu o Istanbulskoj. Nimalo poštovanja prema Elizabeth Cady Stanton, ili prema Hipatiji, ili prema Sirimavo Bandaranike.
Naime, Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, ili popularnije nazvana Istanbulska konvencija, nije nastala da bi se bavila dokidanjem razlika između dječaka i djevojčica, kako to manipulativno tvrde predstavnici spomenutih udruga. Ne.
Ta je Konvencija nastala kako bi iskorijenila nazadne, konzervativne, zdravom razumu protivne, ali nažalost još uvijek žive, oblike zlostavljanja, diskriminiranja i ugrožavanja žena i djece.
I zato se pitam postoji li išta licemjernije od uživanja u slobodama i dosezima zaštite ženskih i uopće ljudskih prava u suvremenom svijetu i istovremenog pozivanja na očuvanje onih tradicija koje ženama dodjeljuju stereotipnu ulogu majke-domaćice ekonomski ovisne o muškarcu?
Jer to je, gospodo iz građanske inicijative, temelj suvremenog zlostavljanja žena. To je taj stereotip. To je ta kultura u kojoj živimo i iz koje još uvijek šljašte poruke: „Žene su lijepe, muškarci su pametni!“, „Žene su tople majke, muškarci zarađuju za obitelj!“.
Pa u toj kulturi odmjeravamo visinu pete u kojoj je žena spretna ići, i nerijetko joj njen vretenast list bolje od čitavog njenog znanja određuje životni uspjeh. To je zlostavljanje! To je prisiljavanje žena da igraju stereotipnu ulogu po kojoj uspijeva ona koja je lijepa.
Valja se ponekad odjenuti u suosjećanje pa zamisliti tužne stambene kvadrate u kojima nesretne žene tiho trpe grube riječi, ponižavanja ili udarce, ali te kvadrate ne napuštaju – jer ne znaju gdje bi, nemaju čime, obavija ih strah i nesigurnost. O njima znamo iz crnih statistika.
Živimo u kulturi u kojoj se bez neugode smijemo vicu o tome kako je „najbolja ona žena koja šuti“.
Pripadamo tradiciji koja je u mračno doba ženskih prava postavila dvije slike žene: na jednoj je bezgrešna majka, na drugoj kamenovana bludnica. Koliko li smo samo već zbunili djevojčice u dugoj povijesti prenošenja takvih slika? I ne prestajemo.
A koliko bismo trebali biti zahvalni što su se pojavljivale i što se pojavljuju sve povijesno važne žene koje su, zauzevši se za svoja prava, izborile i mnoga opća ljudska prava!
Istanbulska konvencija ne bavi se nikakvim „rodovima“ i baš nigdje, ni na kojem mjestu, ni u kojem kontekstu i ni na koji način ova Konvencija ne navodi da se pojam „rod“ odnosi na ono što joj zamjera manipulativna, konzervativna građanska inicijativa kada tvrdi da se uvođenjem „roda stvara uvjerenje da se čovjek rađa kao neutralno biće koje kasnije može odabrati hoće li biti muškarac ili žena ili pak neki drugi od brojnih rodova“. A nabrajanje homoseksualnosti u istoj zagradi u koju je utrpan incest ili pak predofilija – e, to je krajnja perfidna manipulacija, toliko podmukla i zla da ne znam s čime bih je usporedio! No, to je način na koji ova građanska inicijativa provodi svoj program zamračenja društva. Pravila njihove igre, sažeta u rečenici „Moramo biti prepredeni“, su nam čak i dostupna pa preporučujem da ih pročitate.
Svi ljudi zdravog razuma nadam se shvaćaju i znaju da nitko neće u provedbi Istanbulske konvencije dječacima oblačiti haljinice, niti djevojčice tjerati da se igraju autićima ako to ne žele. Tim baukom „rodne ideologije“ i takvom bezobrazno krivom slikom bave se oni koji bi silno željeli da živimo u crno-bijelom svijetu uniformiranih i definiranih. Pritom manipuliraju prepredeno kao što su i najavili. Gospodin Tihomir Ponoš napisao je za Novi list dobar članak o tome. Pročitajte.
Svrha donošenja Istanbulske konvencije (a tako i njene ratifikacije) je zaštita žena od svih oblika nasilja te sprječavanje, progon i uklanjanje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Njena je svrha pridonijeti suzbijanju svih oblika diskriminacije žena i promicati punu ravnopravnost žena i muškaraca, uključujući i osnaživanje žena. Isto tako, svrha joj je izraditi sveobuhvatni okvir, politike i mjere za zaštitu i pomoć svim žrtvama nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te promicati međunarodnu suradnju radi suzbijanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Svrha donošenja Konvencije je i pružanje potpore i pomoći organizacijama i tijelima nadležnim za provedbu zakona
i to učinkovitom suradnjom radi usvajanja sveobuhvatnog pristupa suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.
Sve to Istanbulska konvencija razrađuje kroz 12 poglavlja i niz članaka u kojima su, među ostalim, pobrojani i različiti oblici nasilja koje žene i danas trpe. Nasilja koje često vidimo oko nas, a još češće ne vidimo jer ostaje sakriveno u tužnoj intimi posramljenosti i osjećaja dubokog poniženja.
Kojim to očima Konvenciju čitaju oni koji nam tvrde da se njome na mala vrata uvodi oblačenje dječaka u djevojčice? Kakav je to um koji je sposoban u jasno iskazanoj težnji za zaštitom žena od zlostavljanja i diskriminacije iščitati ikakvu prijetnju?
Sve sam ovo imao potrebu reći jer me ogroman jumbo plakat u Rijeci ponukao da posjetim stranicu Istina o Istanbulskoj. Živimo u neobičnom dobu u kojem nam svakakve laži dolaze u vidno polje.
Pravo je pitanje što ćemo učiniti spram tog prepredenog laganja. Odmahivanje rukom ne može nam biti opcija jer trend rasta konzervativnih, nazadnih ideja koje su usmjerene u dokidanja ljudskih prava snažno je prisutan u Hrvatskoj. I zato – ne isključujmo štitove, otpor nije uzaludan!