Mislio sam napisati bar jedan kratki post o zanimljivom i plodonosnom boravku u Kini, ali prošli tjedan nikako nisam uspio uhvatiti vremena i sjesti za kompjuter. A onda se zaredalo toliko mnogo iznenadnih “vrućih” tema koje su nekako, iz našeg malog ugla, pojele cijelu Kinu, pa sam ipak odlučio osvrnuti se na aktualnosti kojima se (ne znam bih li ovdje dodao još i “nažalost”) cijela zemlja bavi.
Zastava. Bio sam u ponedjeljak na otvorenju izložbe Emila Hrvatina (iliti Janeza Janše) “Život (u nastajanju)” u sklopu Zoom festivala. Nisam otvarao izložbu protokolarno, nego sam ondje došao kao posjetitelj jer volim pogledati što se zbiva u gradu. Sljedeći dan čitao sam izvještaje s izložbe u novinama, slušao objave o otvorenju Zoom festivala na radiju i iskreno, ni slutio nisam u kojem pravcu će se, potpuno bespredmetno, zakortljati priča o jednom dijelu performansa koji sam vidio na izložbi. Dakle, u srijedu jedan drugi “performer” podnosi kaznenu prijavu protiv umjetnika Hrvatina, organizatora i ustanove. Izvlači zastavu izvan konteksta izložbe, proziva čak i mene kao posjetitelja izložbe. Dapače, on svoju kaznenu prijavu također tumači kao umjetnički čin. A onda se (tek za dva dana!) na tu kaznenu prijavu nalijepljuju članovi HDZ-a svojom presicom. Nota bene, njih na otvorenju izložbe nije ni bilo pa stvarno ne znam što su vidjeli ni kako su uspjeli shvatiti izložbu. I tako se jedna izložba iz područja suvremene umjetnosti seli u područje dnevne politike. Time, nažalost iz posve pogrešnih razloga, dobiva nevjerojatnu medijsku pažnju. Baš istoga dana kada HDZ održava svoju presicu, policija dolazi u muzej, uzima zastavu, valjda kao dokazni materijal, i privodi dvoje ljudi, umjetnika i organizatora. Iskreno, nisam mogao vjerovati svojim ušima kada sam to čuo. Zar pored svih mogućih problema u našoj zemlji policija i pojedine političke stranke stvarno imaju vremena i energije baviti se na ovaj način umjetnošću i kulturom? Uopće mi nije namjera tumačiti je li neko umjetničko djelo dobro ili loše, radi li se o umjetnosti ili o dosjetki, je li poziv na razbijanje tanjura poziv na oslobađanje zatomljene energije ili poziv na destrukciju… Ja naprosto nisam dovoljno kompetentan da bih o tome sudio i zato sam zabezeknut sveznajućim umom mojih političkih oponenata koji su si uzeli za pravo o tome suditi. Još sam više zabezeknut brzinom reakcije naše policije koja je spremno privela dvojicu ljudi i ispitivala ih gotovo 5 sati – o čemu – nisam dovoljno maštovit da shvatim. Gotovo da sam fasciniran činjenicom da kada god zovemo policiju radi dodatnih intervencija u cilju održavanja reda i mira, pogotovo vikendom na riječkim ulicama, slušamo žalopojke kako policajaca nema dovoljno da bi bili prisutni na različitim “problematičnim” mjestima, ali istovremeno izgleda da ih ima sasvim dovoljno za privođenje umjetnika. No, u svemu tome, kulturnjaci su pokazali zajedništvo i razboritost okupivši se u subotu pred medijima putem kojih su poslali jasnu poruku da “slobodna društva ne progone umjetnike”.
I taj me naslov doveo do pitanja – koliko smo stvarno slobodni kada 800 000 potpisa za provođenje referenduma o ZOR-u prolazi minucioznu grafološku provjeru. Kada se volja potpisnika tako olako odbacuje i kada naša premijerka obećaje da će se (valjda tek sada po prvi puta!) držati zakona kao pijana plota. Pa stvarno bi dobro bilo da se Vlada drži bilo kojeg plota jer ako ovo što se događa oko referenduma ne nalikuje buncanju uslijed velikog pijanstva, ne znam čemu nalikuje?! No, stvar je jučer, naizgled, spasio upravo Šeks koji je izjavio da su (ipak!) ispunjeni ustavni uvjeti za održavanje referenduma. Ali, još uvijek ne znamo hoće li ga biti jer Vlada, moguće, povlači ZOR iz saborske procedure, a Šeks je naprasno prekinuo jučerašnju sjednicu Odbora za Ustav. Znači, imamo prijedlog ZOR-a, pa slijedi pobuna sindikata, prikupljanje potpisa, onda grafološke analize, pritisak javnosti, pa ipak odluka da postoje uvjeti za referendum i onda – povlačenje ZOR-a. Meni to izgleda kao neki performans Vlade koji bi se, recimo, mogao nazvati “Padanje Vlade (u nastajanju)”. Nadam se ipak da će sindikati ustrajati na provođenju referenduma jer će u protivnom, bez obzira na argumentaciju ili razloge neprovođenja, njihova vjerodostojnost biti dovedena u pitanje, a svi mi, potpisnici referenduma, osjećat ćemo se izigranima. A Vlada, ona je ionako krenula prema svom kraju. No, o tom – potom. Nije lijepo likovati ni naslađivati se tuđom nesrećom.
Kao što se, na primjer, podosta ljudi naslađivalo iskrivljenjem paviljona koji je putovao prema Veneciji. Meni je bilo iskreno žao što se to dogodilo i ne shvaćam zlurade podsmjehe. Još manje shvaćam Hrvatsku udrugu arhitekata i Udruženje arhitekata Hrvatske, no neću duljiti o tome jer mi se čini da je gotovo sve na tu temu jako dobro anticipirao Boris Dežulović u svojem komentaru koji svakako pročitajte, ukoliko već niste.
E, sad, što sam radio u Kini prije dva tjedna? Pa, kad pogledam što se sve u mojoj zemlji dogodi u samo tjedan dana, čini mi se da u Kini vrijeme stoji i da nisam radio gotovo ništa. Sporazum o bratimljenju s kineskim Quingdaom koji gradi novu luku na površini od 70 km2, gostovanje na turističkom sajmu u Dalianu i posjet high-tech parku koji se razvija na površini od 150 km2 (usput, cijela Rijeka ima 44 km2), gospodarska suradnja lučkoga grada Ningboa s riječkom lukom… pa koga to, pored ovih silnih domaćih aktualnosti, još može zanimati?!
Tekst: V. Obersnel