Mora biti da je stvarno lijepo biti na vlasti, vjerovati da su građani glupi, i da su jeftini igrokazi tim glupim građanima nevidljivi.
Mislio sam da je odavno prošlo to vrijeme, al izgleda da se vratilo u svojoj veličanstvenoj dimenziji.
Da nova Vlada grubo podcjenjuje inteligenciju građana, dokaz su dvije nedavne situacije. Prva je tumačenje Tomislava Karamarka da je petodnevni ministar Crnoja dokazao svoju nevinost. Kako da ne! Dokazao ju je na dva maratonska sastanka tvrtke Hrvatska koju trenutno vodi Tim Orešković i nakon što je, dakle, dokazao da je nevin, podnio je ostavku. A taj misteriozni papir koji dokazuje njegovu nevinost ostaje poslovna tajna tvrtke (ili možda ulazi u X-files kod Muldera i Scully). Ne znam postoji li ijedan građanin Hrvatske koji je doista povjerovao Karamarku. Na stranu sada vremenska neekonomičnost u trajanju sastanaka kojom je Tim Orešković pokazao da ovu “tvrtku” ne vodi baš na istim principima na kojima je vodio onu iz koje je došao. Naime, prije samo nekoliko dana kritizirao je Sabor zbog, po njemu, nepotrebne i duge rasprave pokazujući time nepoznavanje parlamentarne demokracije. Uloga Sabora, u kojem sjede predstavnici građana, je da raspravlja, uloga izvršne vlasti je da odsluša rasprave i potom brzo i efikasno djeluje. No, izgleda da je premijer te uloge malo pobrkao pa se u kabinetima Vlade vode maratonski sastanci, a od saborskih zastupnika bi se, valjda, najradije zatražilo da se obraćaju raspravama u obliku twittova. Toliko o epilogu slučaja Crnoja.
Druga situacija događa se danas. Ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću u utorak je službeno pismo poslala njegova dobra prijateljica Željka Markić i tim pismom zatražila od njega da odredi objektivne kriterije za dodjelu financijskih sredstava udrugama civilnog društva i neprofitnim medijima, odnosno da osigura stručna i neovisna povjerenstva koja nisu u sukobu interesa i nisu interesno povezana s prijaviteljima projekata.
I gle efikasnosti novog ministra! On već danas brzopotezno, i bez stvarnog obrazloženja, smjenjuje Povjerenstvo za neprofitne medije. Tako besraman revanšistički potez teško da se može shvatiti ikako drugačije nego kao bahatost koju si novi ministar dozvoljava, uvjeren, opet, da su građani valjda neizmjerno glupi i da ne vide o čemu se radi.
U ovom konkretnom slučaju sasvim je izvjesno da se radi o “neprofitnom” portalu kojem nekako pod hitno treba osigurati sredstva za rad. I dok Željka Markić (čija udruga je izdavač portala Narod) traži da se “odrede objektivni kriteriji”, Zlatko Hasanbegović poklanja joj i veći poklon od tog – brzinsku smjenu cijelog Povjerenstva. Nije li prekrasno imati tako tople prijateljske odnose s ministrom koji skokne skokom kud tko mrdne okom, dapače, on učini i više od tog. Ovo su, kako sam pronašao na stranicama Ministarstva, bili dosadašnji kriteriji za dodjelu sredstava neprofitnim medijima:
1. Doprinos pluralizmu medijskog predstavljanja društvenih grupa (do 12 bodova)
2. Doprinos pluralizmu društvenih tema u medijima (do 12 bodova)
3. Različitost kuta gledanja odnosno pristupa u prikazu pojedinoj temi (do 12 bodova)
4. Doprinos afirmaciji građanskih, političkih i socijalnih ljudskih prava (do 12 bodova)
5. Ispunjavanje funkcije nadzora ekonomski i političkih moćnih (do 12 bodova)
6. Informativna “širina” komunikacije (do 8 bodova)
7.Kontekstualna “dubina” komunikacije (do 8 bodova)
8. Profesijski standardi (do 24 boda)
9. Raznolikost novinarskih formi i žanrova (do 8 bodova)
10. Udio vlastite proizvodnje (do 16 bodova)
11. Doseg, dostupnost i utjecaj medija (do 24 boda)
12. Redakcijska demokracija (do 8 bodova)
13. Broj radnika (do 8 bodova)
Čini mi se da su navedeni kriteriji prilično objektivni i da je teško napisati bitno drugačije objektivne kriterije od ovih. I zato siroti ministar Hasanbegović i nije mogao drugačije udovoljiti želji svoje prijateljice nego da naprosto smijeni cijelo Povjerenstvo koje je do sad radilo prema tim kriterijima.
Zanimljivo je, međutim, da je to prvi značajni potez ministra kulture. Prvi korak. Prva stvar koju je uočio kao najvažniju, neophodnu i nužnu. I hitnu, naravno.
Procjenjujem da je sad pred njim još jedan hitni korak jer želja gospođe Markić nije ispunjena u cijelosti. Ispunjen je tek dio koji se tiče medija. Sada se treba pozabaviti i udrugama civilnog društva te utvrditi, kako je gospođa Željka i zatražila, “na koji način udruge financirane novcem poreznih obveznika doprinose hrvatskom društvu”.
Dolazi sklisko, opasno i, za mnoge nezavisne kulturnjake, teško vrijeme.
Meni se čini da upravo kreće uspostavljanje jedne nove paradigme “doprinosa hrvatskom društvu” u kojoj će se vrlo brzo stvoriti “registar izdajnika” napisan nevidljivom tintom, i to ne onaj kojeg je najavljivao Crnoja, nego jedan malo drugačiji. Bit će to “registar izdajničkih udruga civilnog sektora” u kojem će svoje mjesto naći sve one koje se do sad nisu bavile temeljnom jedinicom društva, a to je, kao što svi dobro znamo – obitelj. Uostalom, sve je to ujedno na tragu današnjeg Ilčićevog govora u Saboru o bolesnim udrugama civilnog društva.
A ako tome pridodamo i sliku kakvu o hrvatskom društvu ima ministar Hasanbegović, a koju smo imali prilike čuti i vidjeti u izjavama da je antifašizam floskula i da u Drugom svjetskom ratu Hrvatska nije pobijedila, dolazimo do zanimljive jednadžbe koja će nam pomoći da si objasnimo što će se to ubrzo smatrati relevantnim “doprinosom hrvatskom društvu”. Meni osobno prvo pada na pamet fotografija jedne obitelji dostupna na internetu ovdje.
Proteklih tjedan dana bavili smo bivšim ministrom Crnojom, a sad je možda vrijeme da se netko pozabavi ministrom Hasanbegovićem. Jer taj ministar je već ozbiljno počeo raditi.
A kako vidim pomaže mu i Hrvatski helsinški odbor. Možemo biti naprosto oduševljeni izjavom HHO-a kojom se obrazlaže da se je ministar Hasanbegović, s pričom o antifašizmu kao floskuli, u pravu jer se u Ustavu ne spominje antifašizam nego Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske. Bit će da su ZAVNOH osnovali, i da su članovi ZAVNOH-a bili, ustaše i domobrani. Ovime su gospodinu Čičku po drugi puta u kratkom vremenu pale hlače.
I sad, koliko god su mi jasni pokušaji mnogih kulturnjaka da reagiraju na doista nevjerojatnu osobnost novog ministra kulture, toliko mi je teška spoznaja da do sada poduzete akcije malo znače. Naime, peticije koje se mailovima prikupljaju nisu adekvatno oružje jer to i nisu stvarne peticije (o peticijama nas je, nažalost, naučila Željka Markić). Prosvjedi na kojima je puno jači osjećaj nemoći od masovnosti, nažalost nisu značajni prosvjedi. A cijelu situaciju “borbe” dodatno komplicira činjenica da je ukupna hrvatska kulturna scena poprilično razjedinjena i to ne samo u smislu neka dva svjetonazora, nego i u smislu uobičajenih, katkad i simpatičnih, umjetničkih taština. No, sada bi ta razjedinjenost hrvatsku kulturu mogla skupo koštati.
No, s druge strane, mislim da kulturni aktivizam i građanski aktivizam sada pred sobom imaju dobar izazov, a i motivaciju da se pokažu. Nije da apeliram na to, zasad samo ukazujem na to.
Jer postojala su razdoblja u povijesti u kojima su se ljudi čudili i mislili “Ma, neće valjda…”, a onda bi se ponekad dogodilo svašta.
Tekst: public domain