Izbori završili, rezultati poznati, nova Vlada izvjesna, nadam se stabilnija nego prošla, novi premijer vjerojatan, pristojni europarlamentarac koji se, nažalost, po mnogim bitnim pitanjima u kampanji nije odredio.
Preostaje da ono što nismo čuli u odgovorima, doživimo i osjetimo tijekom novog ciklusa HDZ/Most koalicije.
Koristim ovu priliku kako bih čestitao Andreju Plenkoviću kao relativnom pobjedniku parlamentarnih izbora, ali i svim ostalim strankama i koalicijama čiji su zastupnici ušli u Hrvatski sabor kao predstavnici građana koji su ih birali.
Naravno, žao mi je što stranka kojoj pripadam nije ostvarila bolji rezultat, žao mi je što SDP sa svojim koalicijskim partnerima nije u poziciji pregovarati o formiranju Vlade. Odgovornost za to preuzeo je predsjednik stranke Zoran Milanović, no odgovornost je koliko njegova, toliko i na svim istaknutim članovima stranke koji u proteklih 10-ak godina predstavljaju lice SDP-a. I sebe smatram jednim od tih lica.
Da je bilo više strasti, da je bilo više mudrosti, da je bilo više jasnoće, vjerujem da bi i rezultat ovih izbora bio drugačiji.
Lijevi potencijal
Uspjeh Živog zida, rezultat IDS-a s koalicijskim partnerima, predstavljanje stranke Pametno, koja doduše nije ušla u parlament, ali je privukla određeni broj građana koji su joj povjerili glasove, i uopće, postojanje niza manjih skupina stranaka i lista na lijevom spektru kojima su birači iskazali povjerenje (iako rascjepkano pa nedovoljno za prelazak praga), pokazuje da u Hrvatskoj, unatoč relativnoj pobjedi HDZ-a, postoji zainteresiranost građana za političke opcije koje njeguju lijevo orijentirani svjetonazor. Pritom ne mislim isključivo na ideološke podjele vezane uz teme Drugog svjetskog rata, nego na čitav spektar suvremenih tema u kojima se lijeva i desna opcija razlikuju, a koje, nažalost, u ovoj kampanji nisu bile jasno artikulirane ili nisu bile uopće ni spomenute.
Svojevrsni prijelomni trenutak kampanje, sad je to sasvim jasno, bio je sastanak Zorana Milanovića s braniteljima jer nakon tog sastanka ništa više nije bilo važno, ni jedna ozbiljna tema. Osobno do dana današnjeg ne razumijem zašto se taj sastanak uopće održao, a još mi je manje jasno sve što je na sastanku izrekao Zoran Milanović. I čini mi se da će desetogodišnji predsjednik SDP-a ostati, nažalost, zapamćen po tom svom posljednjem činu nad kojim stoji tisuće upitnika.
Analizira retorike Zorana Milanovića u ovoj kampanji plodna je tema za ispisivanje brojnih redaka, no puno važnije od toga je što bolje i što jasnije artikulirati socijaldemokratsko usmjerenje SDP-a, političku platformu na kojoj će stranka djelovati u oporbi i razvijati se u vremenu koje slijedi kako bi mogla doći u poziciju da zastupa interese i svih onih građana koji joj na ovim izborima, zbunjeni nejasnim porukama, nisu mogli dati svoje povjerenje pa su se okrenuli nekoj drugoj formaciji na ljevici ili pak razočarano ostali kod kuće.
Odlazak Zorana Milanovića nakon ovakvog izbornog rezultata logičan je i očekivan čin. A najave kandidatura za novog predsjednika stranke koje su uslijedile vrlo brzo, dokaz su da u SDP-u ima ljudi koji se ne boje preuzimanja odgovornosti u trenutku koji je za cijelo članstvo posebno težak.
Europski kontekst
Ne umanjujući odgovornost samog SDP-a za izborni rezultat, smatram da trenutno stanje u hrvatskom društvu i odnos snaga na političkoj sceni treba promatrati u kontekstu cijele Europe.
A kontekst ukazuje na problem ljevice, odnosno problem socijaldemokracije.
On je u određenoj mjeri prisutan u svim zemljama Europe, u svakoj s lokalnim specifičnostima, ali pojednostavljeno rečeno, pozicija lijevo orijentiranog svjetonazora mora se posvuda nanovo ispisati, pozabaviti se ne samo vrijednosnim sustavom koji zastupa, nego polazeći od njega izgraditi temelje svojih politika, možda čak posve novih politika. Kako socijalne, tako i ekonomske.
U određenom smislu, to može biti početak novog društveno-političkog uređenja, pri čemu prvenstveno mislim na promjenu prevladavajućeg ekonomskog sustava, a ako je to zasad preambiciozno očekivati, onda to može biti barem buđenje zaboravljenih bitnih tema i dovođenje tih tema u fokus.
Jer problem ljevice ili bolje reći, problem socijaldemokracije, prvenstveno se tiče suženih mogućnosti razvijanja ideja jednakosti i solidarnosti u kapitalističkom ekonomskom uređenju. Povijesno, ljevica je morala pronaći svoju poziciju u kapitalizmu, a onda i unutar liberalnog kapitalizma i ta je pozicija uglavnom izgrađena na prilagođavanju, odnosno na modificiranju vlastitog sustava vrijednosti, a potom i na kreiranju politika koje su morale odgovoriti na društvena raslojavanja u kojima je radnička klasa, a pri tome mislim na sve one koji žive od svog osobnog rada, praktički nestala, u manjem broju se uzdigla u bogatiji sloj srednje klase ili u većem broju pala na rub siromaštva. Ako i ne doslovce na rub siromaštva, onda na degradirano mjesto na kojem se osjeća zapostavljeno, bez mogućnosti utjecaja, i s izgubljenim dostojanstvom. U nekim zemljama socijaldemokratske stranke na to su odgovorile uspješnije u nekima manje uspješno. No, činjenica je da se posvuda provode tek sekundarne socijalne politike koje u osnovi imaju saniranje štete koju u klasnom raslojavanju nanosi liberalni kapitalizam.
Hrvatska nije iznimka. Jer i mi živimo u kapitalizmu i jer je, između ostalog, i Europska unija zadala mnoge okvire ekonomske politike kojih se kao zemlja članica moramo pridržavati. U tom su smislu sasvim realno upućivane kritike SDP-u da mu se ekonomska politika tek neznatno razlikuje od ekonomske politike HDZ-a. No, koliko god bile realne te kritike, one su bespredmetne ako se ne razumije kontekst i ako se ne zagrebe dublje. Ali u brzom skakanju s teme na temu, teško da se dubina ovog problema može objasniti građanima u predizbornoj kampanji. Pogotovo ako se lica zažare tek na spomen ustaša i partizana.
Iako su socijaldemokrati i socijalisti još uvijek kontrapunkt konzervativcima i kršćanskim demokratima, pojava krajnjih lijevih stranaka poput Sirize i Podemosa ukazuje na činjenicu da svoju lijevu poziciju socijaldemokrati moraju posvuda preispitati, a onda biti vrlo kreativni u viziji budućnosti.
Hrvatska ljevica i socijaldemokracija
Na hrvatskoj političkoj sceni postoje odgovornost i neodgovornost. Nažalost, hrvatski građani rijetko kažnjavaju neodgovornost pa ona, čini mi se, raste. Glasati za lijepe riječi koje su neprovedive pomalo je romantično, i baš na tu romantiku računaju neke stranke koje nude neostvarive programe.
Nerealno bi bilo očekivati da će novi predsjednik SDP-a, tko god on bio, smisliti posve novu i održivu ekonomsku i socijalnu politiku koja će preokrenuti poimanje cijele europske ljevice i europske socijaldemokracije. To se najvjerojatnije neće dogoditi. Hrvatska trenutno naprosto nema takvu ekonomsku snagu niti joj je okruženje u tom smislu podupiruće da bi mogla izgraditi posve novo ekonomsko uređenje.
Sigurno je, međutim, da će programska osnova SDP-a koja se ima napisati za nadolazeće razdoblje morati uključiti proces daljnjeg ekonomskog oporavka Hrvatske i to proces koji će imati na umu temeljne vrijednosti socijaldemokracije i lijevog političkog svjetonazora. Trebat će ispisati ekonomsku politiku u kojoj će se dobro razumjeti bar opća razlika između desnog i lijevog, a onda i specifični koraci koji čine razliku.
Svima pod jednakim uvjetima dostupna zdravstvena zaštita i svima pod jednakim uvjetima dostupno obrazovanje. To je minimalni zaklon u džungli koja funkcionira po zakonu moći onoga koji je jači. A sigurnost čuvanja ljudskih prava je baza iz koje se može graditi bolje društvo. Društvo solidarnosti, suosjećanja i znanja. To su vrijednosti na kojima treba graditi buduće politike.
Socijaldemokratska partija Hrvatske nosi jedan specifičan teret koji joj je nametnut u javnom prostoru, a vezan je uz percepciju da je nasljednica Saveza komunista koji je upravljajući Jugoslavenskom narodnom armijom počinila agresiju na Hrvatsku. Zato se SDP-u oduvijek od strane desnice oduzima pravo na Hrvatsku, na nacionalni ponos i nacionalne simbole, olako zaboravljajući da je upravo Savez komunista na čelu s Račanom omogućio održavanje prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj svjestan gubitka tih izbora. Bilo je to jasno opredjeljenje za uvođenje višestranačke parlamentarne demokracije u Hrvatskoj.Mislim da je Zoran Milanović to pokušavao ispraviti, ali na posve pogrešan način. I u konačnici nije uspio. No, ovu temu budući predsjednik stranke neće moći ignorirati, ma kako beznačajna bila, i o njoj će morati govoriti ali bez djetinjastih pokušaja da se preskače uloga Komunističke partije u Drugom svjetskom ratu i uloga Hrvatske vojske koja je branila zemlju u Domovinskom ratu. Jasnoća po tom pitanju bitna je kako se ne bi izvodile tragikomične scene nemogućih pomirbi duhova prošlosti koje ne služe ničemu osim podilaženju onim biračima koje ništa osim ove teme ne zanima. A takvih, kao što smo vidjeli po izbornim rezultatima, zbilja nema mnogo.
I konačno, SDP će morati stati bliže građanima. Dijalog s građanima treba intenzivirati, među građanima treba živjeti, čuti ih i razumjeti. To je komunikacija koja se mora graditi na zdravim i iskrenim osnovama, direktno i putem kanala koji su svima jednako dostupni. Da se to intenzivno radilo proteklih godina, bilo bi jasno, primjerice, da građane ne zanima odnos spram braniteljskog šatora nego kurikularna reforma obrazovanja, bilo bi lakše objasniti zašto se i na koji način namjerava olakšati ulazak stranih investitora u Hrvatsku, koji će im se uvjeti postaviti, kako će se pritom štititi hrvatski radnici i da to ne znači prodaju nacionalnog bogatstva, šuma, voda i mora. U konačnici, s građanima treba razgovarati da bismo mogli razumjeti koji to identiteti traže da ih se zastupa, što im je važno i koje modele predlažu. Društvo se mijenja, neki glasovi su tiši, a neki postaju glasniji i traže svoj izraz. SDP će morati u svom budućem razvoju dobro čuti te glasove.
Osobno ću na unutarstranačkim izborim u SDP-u podržati kandidata koji progovori o ovim temama i odluči se njima ozbiljno baviti.
Nova Vlada
Ne znam i ne mogu predvidjeti kakva će biti nova Vlada HDZ-a i Mosta. Ono čega sam unaprijed svjestan, jer ta paradigma se ne mijenja, Rijeka će se morati snažno boriti za svoje interese i ta će borba biti, kao i uvijek, neizvjesna ishoda.
Europski pedigre Andreja Plenkovića ostavlja nadu da radikalne politike dokidanja ljudskih prava, prava manjina ili pak gušenja europskih aspekata hrvatske kulture neće dobiti priliku da se razmašu iako postupci i najave nekih još uvijek tehničkih ministara ne ukazuju na to. No, poučen iskustvom da uvijek može biti gore no što zamišljam, bolje da ništa zasad ne zamišljam. Čekam, jednako kao i svi građani, da vidim raspodjelu resora i lica koja će voditi zemlju u idućim mjesecima ili godinama.
U ovom trenu, nažalost, svjedočimo kontradiktornim postupcima pojedinih stranaka, neočekivanim izjavama pojedinih političara, a to nije dobro jer se povjerenje građana u politiku, koje je ionako poljuljano, dodatno urušava.
Nadam se da će SDP u kratkom roku izabrati novo vodstvo, posložiti svoje politike i biti konstruktivna oporba, korektiv Vladi koji građani od nas očekuju.