Ima tome već neko vrijeme da se Novi list prometnuo iz dnevne novine u umjetnički i znanstveni glasnik, publikaciju koja temeljito i odlučno, katkad znanstveno utemeljeno, a katkad u umjetničkom zanosu, oprimjeruje nekoliko narodnih izreka, ali pretežito ove: “Koliko para, toliko muzike”, “Kadija te tuži, kadija ti sudi”, a i onu o škarama i suknu.
Onih malo čitatelja koliko ovu tiskovinu još uvijek prate, zasigurno su primijetili da su sponzorirani članci u Novom listu postali – više pravilo nego izuzetak.
I nema u tome ništa posebno sporno. Izdavačka tvrtka, sa svojom novinom ima pravo, ako to želi, postati kompletno jedan veliki – oglasnik.
Problem je samo što taj oglasnik nalikuje, predstavlja se i tvrdi da je – medij; da je relevantna dnevna tiskovina koja informira, istražuje, donosi vijesti, pa čak i znanstvene i umjetničke kritike!
Čovjek bi rekao – u najmanju ruku: uzor im je Washington Post ili NY Times ili Guardian.
Ali… zakonski okviri hrvatski, mentalitet balkanski, svjetonazor desno-uskogrudni – i dobili smo: medijskog minotaura – polu novinu, polu oglasnik – koji u svojem labirintu proždire one koji nisu spremni na trgovinu, a crveni tepih podastire onima koji plaćaju prostor za tzv. “sponzorirani sadržaj”.
Kako Grad Rijeka Novom listu ne plaća “sponzorirane sadržaje”, a minotaurova igra se zove “Koliko para, toliko muzike”, nema baš nekog načina da relevantne informacije iz Grada Rijeke putem Novog lista dođu do javnosti.
Istina, Hrvatska ima Zakon o medijima, po kojem bi mediji trebali izvještavati javnost točno, pravovremeno i poštujući istinu, odnosno objavljivati ispravke netočnih informacija i odgovore na neutemeljene prozivke… ali Novi list odavno sam sebe ne smatra medijem, već oglasnikom, pa je samim time i zauzeo poziciju u kojoj de facto tvrdi – da se Zakon o medijima na njega ne odnosi.
Politički pritisak na medije ili korištenje Zakona o medijima?
Svaki će novinar i svaki urednik bez mnogo razmišljanja reći da je politički pritisak na medije – nedopustiv. I ja ću se glatko složiti. Telefonski pozivi u kojima netko s političke pozicije moći traži od urednika medija da se neke teme zamračuju i ne objavljuju jer mu narušavaju poziciju – degutantni su svakom normalnom čovjeku. Tako su degutantni i pozivi u kojima se tzv. tihim reketom odnosno obećanjima o dovođenju oglašivača “kupuju” teme, intervjui i fotografije oportuni za održavanje nečije političke pozicije.
Dobro uređeno i građanski osviješteno društvo osjetljivo je na takve stvari. Osjetljivi su i novinari i urednici – načelno. Sve dok ne zamiriše oglašivački paket.
Da bi slika uređene zemlje bila cjelovita, Hrvatska je odavno donijela Zakon o medijima. I u njemu poprilično dobro propisala obaveze i odgovornosti medija, urednika, novinara, ali i javnih službi pa i pojedinaca u ophođenju s medijima. Nažalost, slabo se poštuje i slabo provodi taj zakon.
Izgleda da svima više paše brisani prostor na kojem je dozvoljeno – sve. Laži i obmane, ucjene i reketarenja, prodaja i kupovina informacija, trgovanje istinom, novac umjesto etike…
Ja sam u svojoj političkoj karijeri birao korištenje Zakona o medijima umjesto političkog pritiska – i nisam dobro prošao.
Umjetnička i znanstvena kritika u uvodniku Novog lista
Ako govorimo konkretno o Novom listu, kada sam slao ispravke netočnih informacija, oni su se (gusto ispisani, gotovo nečitljivi) objavljivali u rubrici “Mišljenja i reagiranja”, a novinari u redakciji ismijavali su im se, navikli valjda na sasvim drugačiji način rada – onaj u kojem urednik dobiva misteriozni telefonski poziv pa nalaže novinaru i temu i tezu. Tad ispravaka, naravno, nema.
Smijući se zakonu koji ih štiti od političkih pritisaka, izokrenuli su ga naopako i postali – oglasnik određenih politika, interesnih sfera, pojedinaca i grupacija. I valjda više nitko u toj redakciji ne zna tko su oglašivači, što je vijest, tko je izvor, kakav je i zašto mu se vjeruje.
Nažalost, nije prvi put da na ovom blogu pišem o stanju u medijima, o lažnim vijestima, o nemogućnosti da netočne informacije ispravim. No, ovoga puta imam stvarno biser koji mi je teško preskočiti.
Prije desetak dana Novi list raspisao se o riječkom sportu. Papazjanija je započela reakcijom viđenijih ljudi na prijedlog javnog financiranja sportskih programa u 2021., nastavila se intervjuom koji sam dao uredniku sportske redakcije, pretočila se u priopćenje Katarine Peović (koja nam dođe nešto kao – svakom loncu poklopac), a završava se pismom odvjetničkog ureda Novog lista o kojem pišem ovaj blog.
Naime, 27. studenog Novi list je objavio tekst Tihane Tomičić koji je dostupan na ovoj poveznici.
Na taj sam tekst poslao ispravak, a na poslani ispravak dobio sam odgovor odvjetničkog ureda – da ga Novi list neće objaviti jer se u izvornom članku koji ispravljam radi o – umjetničkoj i znanstvenoj kritici!
Umjetničke brojke, statistike i iznosi
Ajde! Nisam znao da se politička novinarka Tomičić prometnula u znanstvenu i umjetničku kritičarku. Čestitam na promaknuću! Vjerujem da je put bio trnovit i težak.
I zbilja, kad sam malo bolje pročitao njenu umjetničko-znanstvenu kritiku, postao mi je jasniji taj među-žanr o kojem mi odvjetnički ured Novog lista ovako piše:
– “ustanovili smo kako se isti (dakle, moj ispravak) odnosi na novinarski prilog Uvodnik, odnosno Komentar, koji se u tom smislu pojavljuje kao umjetnička kritika novinara na određeni događaj, temu ili stanje.”
– “predmetni članak nije se bavio statistikama, niti iznosima koje u Vašem reagiranju ispravljate.”
Pa da. Rasvijetlilo mi se! Kako sam samo mogao biti tako slijep! Iznosi koje novinarka navodi u članku zapravo su samo proizvoljni umjetnički koncepti potpuno nevezani uz realitet koji bi se trebao ispravljati. Dakle, kad ona u tom članku piše da je 2008. za sport izdvojeno 2,2 posto ukupnog proračuna, a 2021. godine tek 0,89 posto proračuna, to zapravo uopće nisu stvarne brojke i statistike. To su tek artističko-znanstveni znakovi s tipkovnice koji zapravo prenose nešto sasvim drugo.
Evo, recimo, da ja pišem umjetničke kritike, napisao bih da je Novi list pred potpunim kolapsom – profesionalnim, financijskim i moralnim – i da je jedino što mu je preostalo uzdati se u odnos “ruka ruku mije” s aktualnom HDZ-ovom nacionalnom vlasti koja mu obećava oglašavanje ministarstava i nacionalnih tvrtki za vrtoglave iznose, a zauzvrat traži afirmativno intornirane članke o nacionalnim politikama i povremene opsežne reklamne intervjue s članovima ove Vlade.
Sad, je li to istina ili ne – koga briga! Za mene bi to bila moja znanstveno-umjetnička kritika.
Klika koja će ubiti građansko društvo
Prikačit ću u dnu ovog posta i članak i ispravak koji sam poslao Novom listu, i cijeli odgovor odvjetničkog ureda, za one koji žele čitati i koje konkretna tema zanima.
No, prije toga želim usmjeriti refletor na kliku koja ubija i u konačnici će ubiti građansko društvo:
– Političke i druge pozicije moći koje vrše politički pritisak na medije
– Vlasnici i urednici medija koji na taj pritisak pristaju
– Novinari koji su tog pritiska nisu svjesni
– Novinari i urednici koji vlastitu medijsku kuću koriste za osobne, partikularne, skromne interese
– Odvjetnički uredi plaćeni da široko tumače jasne i nedvosmislene zakonske odredbe
– Tvrtke koje plaćanjem oglasa (od kojih mediji žive) ucjenjuju te iste medije i čine ih tek oglasnom pločom zamršenog klupka onih koji – plaćaju.
– Svi koji prešutno pristaju na sve te igre, birajući “nezamjeranje” prije no jasno i glasno suprotstavljanje ovom kaosu
A sada ovdje evo i teksta i ispravka i odvjetničkog pisma koje me ponukalo na ovaj post.
Izvorni tekst
Izvorni tekst nalazi se na ovoj poveznici.
Poslani ispravak:
Poštovani gospodine Tomić, molim Vas da Vas da temeljem Zakona o medijima objavite moj Ispravak članka objavljenog u Novom listu 27. studenog 2020. na stranici 2, pod naslovom „Grad koji nije volio svoje ljude“ koji potpisuje novinarka Tihana Tomičić.
U članku je netočno navedeno da u Rijeci SDP vlada „otkako je svijeta i vijeka“. Točna je informacija da u Rijeci SDP obnaša vlast (sa svojim koalicijskim partnerima) od prvih demokratskih izbora 1993. godine.
Netočno je dalje navedeno da se u Gradu Rijeci planiraju populističke akcije podjele bonova za dio umirovljenika i netočno je to povezano s biračima SDP-a. Točna je informacija da Grad Rijeka još od 2005. godine provodi (dakle, ne planira, nego već 15 godina provodi) i to u okviru socijalnog programa – pružanje pomoći umirovljenicima s najnižim mirovinama te osobama bez prihoda koje su starije od 65 godina.
Ova konkretna pomoć sastoji se od poklon-bona od 300 kuna za nabavu namirnica uoči božićnih i novogodišnjih blagdana. Pravo na pomoć ove će godine ostvariti 750 umirovljenika i 130 osoba bez prihoda. Ne radi se o populističkoj mjeri nego o socijalnoj mjeri pomoći ugroženima. I nikakve veze ova mjera nema sa proračunskim izdvajanjima za sport u Rijeci. Još manje veze ima s biračima SDP-a, a čak i da su spomenuti umirovljenici i osobe bez prihoda – dakle ljudi u potrebi – istovremeno i birači SDP-a, da li to znači da brigu Grada i socijalnu pomoć ne zaslužuju?
Netočna je dalje u članku usporedba proračuna iz 2008. godine i ovoga iz 2020.
Prije svega, proračun iz 2008. u svom ukupnom iznosu, sukladno tadašnjim zakonskim odrednicama, nije obuhvaćao sve proračunske korisnike koje obuhvaća Proračun iz 2021. (Dječji vrtići Rijeka, Dom mladih, 24 osnovne škole, Centar za autizam Rijeka, Dječji dom Tić, Psihijatrijska bolnica Lopača, Gradska knjižnica, Muzej Grada, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, HNK Ivana pl. Zajca, Gradsko kazalište lutaka, Art kino, Hrvatski kulturni dom na Sušaku, Javna vatrogasna postrojba, Agencija za društveno-poticanu stanogradnju Grada Rijeke, 34 mjesna odbora, 9 vijeća nacionalnih manjina i predstavnika nacionalnih manjina).
Samim time, izneseni postotak izdvajanja za sport u ukupnom gradskom proračunu u usporedbi 2008. i 2021. nije točan. Točna informacija je sljedeća: u 2021. godini iz proračuna samo Grada Rijeke (bez konsolidacije s proračunskim korisnicima) se planira izdvojiti 6,2 posto sredstava za sport. Nadalje, netočna je informacija da su se od 2008. godine do 2021. javne potrebe za sport smanjile za 46 %, dok je proračun narastao za 23%. Proračun je narastao iz razloga zakonom propisanog objedinjavanja spomenutih proračunskih korisnika iz 2016.
Netočno je dalje navedeno da su u kontekstu gradske politike sporta – žrtve djeca i mladi. Grad Rijeka za sportske programe u koje su uključena djeca i mladi prema sportskim klubovima izdvaja 9.838.742,00 u 2020. godini i to čini 82% posto proračuna namijenjenog programima sporta. Upravo za djecu i mlade i mogućnosti njihova kvalitetna bavljenja sportom Grad Rijeka je proteklih godina samo u izgradnju Bazena Kantrida, Atletske dvorane, Centra Zamet i Otvorenog igrališta Kampus izdvojio 495 milijuna kuna.
Također, Grad Rijeka putem Riječkog sportskog saveza financira i rad trenera koji provode sportske treninge djeci i mladima pa se tako samo u 2020. godini u tu svrhu izdvaja čak 1,7 milijuna kuna. Isto tako, Grad Rijeka ulaže znatna sredstva i u stipendiranje perspektivnih sportaša za što se godišnje izdvaja oko 850 tisuća kuna. Tako je u zadnje tri godine ukupno 308 vrhunskih sportaša grada Rijeke primalo sportsku stipendiju. Uz to, u istom razdoblju ukupno je 76 mladih, perspektivnih sportaša grada dobilo jednokratne naknade za svoje sportske uspjehe.
Ovome još treba dodati i brojke koje se ne nalaze u Javnim potrebama sporta, ali su u proračunu Grada i Grad ih uredno plaća, no očito se često zaboravljaju: u potporama sustavu sporta u 2021. godini predviđeno je 1.353.000 kuna, što je 30% više nego u 2019. godini – unatoč očekivano teškoj godini, a upravo kako bi se pomogle one aktivnosti koje se ipak uspiju održati u 2021.
U rashode za održavanje sportskih objekata, osim onih kojima upravlja TD Rijeka Sport, Grad će i 2021. uložiti 1.431.000 kuna, što je identično iznosu iz 2019., a u troškove za poslovanje i redovan rad sportskih objekata kojima upravlja TD Rijeka Sport, Grad ulaže svake godine oko 30 milijuna kuna, što je enorman doprinos Grada, o kojem se često ne vodi računa. Upravo zahvaljujući ovim proračunskim iznosima omogućeno je da svi korisnici Javnih potreba u sportu – objekte sporta koriste besplatno.
Odgovor odvjetničkog ureda Novog lista:
Poštovani, Ovim putem Vam se obraćamo kao punomoćnici trgovačkog društva NOVI LIST d.d. iz Rijeke, Zvonimirova 20a, OIB: 44110106406, a sve vezano za Vaš dopis od dana 01. prosinca 2020. godine, koji je naša stranka zaprimila dana 01. prosinca 2020. godine.
Naime, u Vašem dopisu – zahtjevu za objavu ispravka netočnih navoda od dana 01. prosinca 2020. godine referirate povodom teksta objavljenog dana 27. studeni 2020. godine u tiskanom izdanju pod naslovom „Grad koji nije volio svoje ljude“.
Ovim putem Vas obavještavamo kako naša stranka nije u mogućnosti objaviti traženi ispravak, sve na temelju odredbe članka 42. stavka 4. Zakona o medijima (NN 59/04, 84/11, 81/13) kojom je određeno kako je glavni urednik dužan objaviti ispravak, osim ako se radi o znanstvenoj ili umjetničkoj kritici, izuzev ispravaka netočnih podataka ili uvredljivih navoda.
Uvidom u Vaš zahtjev od dana 01. prosinca 2020. godine ustanovili smo kako se isti odnosi na novinarski prilog Uvodnik, odnosno Komentar, koji se u tom smislu pojavljuje kao umjetnička kritika novinara na određeni događaj, temu ili stanje.
Dakle, novinarskim prilogom Komentar, odnosno Uvodnik novinari iznoseći svoj stav i argumentaciju upućuju kritiku na određeni događaj stanje ili aktualnu temu, odnosno isti takvom vrstom novinarskog priloga ne obavještavaju, već prosuđuju.
Nadalje, da na to imaju svako pravo, jasno je utvrđeno odredbom članka 27. Zakona o medijima kojom se ustanovljava pravo novinara na izražavanje stajališta. Također, člankom 38. Ustava RH je utvrđena sloboda mišljenja i izražavanja misli, a što je uostalom i temelj slobode novinarstva, te se pravo na slobodu izražavanja ne odnosi samo na informacije ili ideje koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili kritiziraju.
Stoga je u konkretnom slučaju jasno da je riječ isključivo o komentatorskom osvrtu na aktualnu temu, u kojem smislu navedeno nije niti moguće ispraviti, osobito iz razloga što se predmetni članak nije bavio statistikama, niti iznosima koje u Vašem reagiranju ispravljate.
Konačno, potrebno je istaknuti kako je dana 30. studeni 2020. godine u cijelosti objavljen autorizirani razgovor s Vama u kojem razgovoru ste mogli i jeste iznijeli vlastite stavove glede predmetne teme pa slijedom čega se ima zaključiti kako je predmetni zahtjev za ispravak u cijelosti neosnovan, a osobito nepotreban s obzirom da Vam je u tom smislu dan znatno veći prostor za iznošenje činjenica i stavova kojima opovrgavate ono za što držite da je neistinito.
S obzirom na sve prethodno navedeno, nesporno je kako naša stranka nije u mogućnosti udovoljiti Vašem zahtjevu.
Za sva daljnja pitanja ili eventualno rješavanje odnosa između naših stranaka mirnim putem, stojimo na raspolaganju, te Vas molimo da nas za daljnju komunikaciju kontaktirate na uvodno naznačene adrese našeg odvjetničkog ureda.
Bez epiloga
Inače, u međuvremenu, zaprimio sam još dva pisma odvjetničkog ureda Novog lista u kojima me obavještavaju da neće objaviti ispravke koje sam poslao.
I sad, pitanje za milijun dolara je: kako ikada objaviti ispravak netočnog članka u Novom listu, bez plaćanja oglasa?