Hrvatski apsurd ukratko: od 100 poreznih kuna, 90 kuna ide u državni proračun, a preostalih 10 kuna dijele svi ostali: gradovi, općine i županije.
Za to vrijeme, izvan naših granica u punom je zamahu trend “svjetske urbanizacije”. Gradovi se prepoznaju kao nositelji gospodarskog i svekolikog razvoja, kao centri financijske moći, zaposlenosti, novih znanja i investicija. Po podacima Vijeća Europe, broj jedinica lokalne samouprave upravo je najveći u najrazvijenijim europskim zemljama. Dakle nije toliko bitan broj jedinica lokalne samouprave već njihova održivost i to u razvojnom, financijskom i svakom drugom pogledu.
Vratimo se kući. Vlada se hvali kako je smanjila stope poreza na dohodak, ali prešućuje da je time smanjila prihode lokalnih, a ne državnog proračuna. Državni pak proračun iz godine u godinu raste, izravno uzimajući gradovima sredstva za izgradnju novih vrtića, besplatne produžene boravke u školama, za socijalne, sportske i kulturne programe.
Ova Vladina kratkovidnost, ustvari potpuni nedostatak vizije, vidljiv je na svakom koraku. Primjerice, nema statističkih i analitičkih podataka o gospodarskom razvoju. Gradovi do tih podataka mogu doći samo ako naruče i plate podatke FINA-e, koje potom moraju sami dodatno obraditi i analizirati, jer su nepotpuni, dok su podaci porezne uprave praktički nedostupni. Zamislite nekog direktora koji mora donositi odluke o poslovanju poduzeća na temelju nedostatnih i nepotpunih podataka. Upravo u toj situaciji nalaze se hrvatski gradonačelnici kada donose odluke o planiranju proračuna, velikim investicijama poticanju i subvencioniranju poduzetnika.
Rezultati istraživanja u kojem su uspoređivani gradovi temeljem indeksa ekonomske razvijenosti pokazuju da jedinice lokalne samouprave mogu učiniti značajni iskorak putem otvaranja novih radnih mjesta, poslovnih zona, privlačenja investitora i slično, ali i da postoje velike razlike među regijama, što je posljedica potpunog nedostatka regionalne politike ove Vlade.
Svojim proaktivnim odnosom gradovi mogu učiniti puno, ali bez potpore države teško je očekivati značajnije pomake. Država treba donijeti strategiju, država je tu da olakša lokalnim vlastima dolazak investitora, a ne da ga blokira.
Poput mojih kolega gradonačelnika i sam se svakodnevno susrećem s nizom problema koji opterećuju gospodarsku klimu i interes investitora. Najveće su prepreke, katkad jednostavno nepremostive barijere, zapravo vezane za nekvalitetan rad nadležnih državnih tijela, poput neriješenih imovinsko-pravnih odnosa i neučinkovitog upravljanja državnom imovinom. Potom, tu su neusklađenost katastarskih i zemljišno-knjižnih podataka, složeni i spori postupci u katastru i beskrajno dugi postupci izvlaštenja. Ulagačima su nejasni dugotrajni postupci pribavljanja suglasnosti oko zaštite kulturnih dobara, a kod nas u priobalju velika je zapreka centralizirano upravljanje pomorskim dobrom i morskim lukama. Ne moram posebno naglašavati problematiku dugotrajnih sudskih postupaka, koji znaju potrajati godinama.
Dijelim mišljenje s onima koji drže da se u Hrvatskoj mora postići, i to u roku od nekoliko godina, da u lokalne proračune dolazi minimalno 20%, a dugoročno i do 40% udjela u ukupnim javnim izdacima. Decentralizacijom bi se značajno poboljšala razvojna strategija gradova, koji bi mogli postati zamašnjaci razvoja, dok bi se poreznom reformom osigurala dodatna sredstva za školstvo, zdravstvo i socijalu.
Nema izlaska iz krize i razvoja bez novih investicija, a “prijateljsko investicijsko okruženje ” može potaknuti samo onaj tko vodi državu. Sadašnja nesposobna i bezidejna Vlada – što je valjda sada već svakome jasno – to nije kadra.
Za razvoj Hrvatske presudno je osloboditi potencijal gradova, kako bi mogli odigrati svoju razvojnu ulogu.
Tekst: V. Obersnel