Čitao sam prošli tjedan vijesti o tome kako su nam mladi slabo informirani o temama iz područja građanskog odgoja, povijesti, ljudskih prava i sl. Najprije sam se čudio iznesenim rezultatima po kojima ispada da 20 posto mladih misli da su pravi Hrvati jedino katolici, da ih čak 48 posto misli da je homoseksualnost vrsta poremećaja ili bolesti ili da ih tek 29 posto smatra da je NDH bila fašistička tvorevina.
Čudio sam se, al onda sam zaključio da se ne bih trebao čuditi, ni ja ni bilo tko drugi. Pogotovo ne mediji. Jer – kako sijemo, tako žanjemo.
U ovih dvadesetak godina hrvatske slobode i samostalnosti, nismo se baš potrudili nazivati stvari pravim imenima, nismo se baš usmjerili na odgoj mladih za život u građanskom društvu. Podsjećam, građanski odgoj još uvijek nije sastavni dio školskog programa, bar ne na način na koji se, primjerice, provodi nastava vjeronauka.
Pokušavam zamisliti kako bi mlad čovjek, koji je, unatoč kućnom odgoju, ipak spužva koja upija mnogo informacija, mogao razumjeti mnoštvo hvalospjeva koji su u proteklim godinama direktno ili indirektno izrečeni u javnom prostoru o, primjerice, NDH?
Ili kako bi mlad čovjek, unatoč kućnom odgoju, mogao zauzeti zdrav stav prema homoseksualnosti kad je ona toliko puta proklamirana kao bolest i poremećaj u polemikama koje su se vodile u javnom prostoru (unatoč činjenici da je medicina odavno utvrdila da se ne radi ni o kakvoj bolesti pa mi nije jasno čemu takve polemike uopće služe, osim atraktivnosti medijskog programa).
Nisam zagovornik dogmi, ali neke stvari moraju se postaviti gotovo dogmatski ako ne želimo ugroziti doseg stečenih ljudskih prava ili primjerice dogovor o antifašističkom utemeljenju Europe i Hrvatske, ili primjerice slobodu vjeroispovijesti.
Počnemo li sada sumnjati da svatko ima pravo na osobni izbor partnera i uvedemo li varijablu bolesti u to, bojim se da činimo zastrašujuć korak unazad u razumijevanju seksualnih sloboda.
Ne prestanemo li tvrditi da je NDH bila izraz povijesne težnje hrvatskog naroda za samostalnošću, bojim se da će nam uskoro i rasni zakoni iz te NDH postati simpatični.
Ne pospremimo li vjeroispovijest u domenu privatnosti, mogli bismo se u budućnosti upoznati primjerice, s katoličkim fundamentalizmom.
Tako to ide. Čini ti se da se ne zbiva ništa posebno, čitaš neka istraživanja o stavovima mladih, ne uzbuđuješ se pretjerano, jer to su samo mladi, a onda ti isti mladi začas odrastu i počnu voditi društvo u smjeru koji je poravnat s njihovim stavovima.
Dakako, čitao sam i drugo gledište, odnosno drugu stranu medalje tumačenja istog istraživanja i slažem se da nam senzacionalizam oko ikakvih rezultata nije potreban, pogotovo je nedopustivo za rezultate okriviti mlade ispitanike.
Nad rezultatima se, bez obzira koliko ti stavovi bili promjenjivi i koliko mladih bilo neodlučno, ipak trebaju zamisliti svi oni koji su odgovorni za kreiranje obrazovne i odgojne politike u našoj zemlji, svi oni koji još uvijek nisu našli način da teme građanskog odgoja budu ravnopravni i sastavni dio školovanja.
Trebaju se zamisliti i mediji koji često, u svojem traganju za šokantnim i skandaloznim temama i sugovornicima, u medijski i javni prostor puštaju krajnje radikale bez obzira kojoj svjetonazorskoj poziciji pripadali. U oštrim i radikalnim diskusijama, nema puno zdravih i utemeljenih argumenata, i mlad, neformiran čovjek lako zauzima stav s obzirom na elokventnost bilo kojeg od jednako nekompetentnih sugovornika. Ili pak, mlad čovjek shvaća žestinu rasprave i nepostojanje adekvatnih argumenata pa ostaje neodlučan i nesiguran.
Za one koje ovo istraživanje doista zanima, cjeloviti rezultati su ovdje.
U njima ima, naravno, i područja u kojima nam mladi nisu konzervativni poput primjerice, razumijevanja pozicije žena u društvu ili pak shvaćanja važnosti društvenog aktivizma i sl. No, ipak, ostaje činjenica da neke teme više ne bismo smjeli prepuštati slučaju, nego zauzeti stavove i objasniti mladima u kojem smjeru se svijet, po nekim pitanjima, razvija. Malo više jasnoće i malo više odgovornosti potrebno je cijelom društvu u kontekstu utjecaja koji imamo na mlade, bez obzira kojom djelatnošću se pojedinačno bavimo. To da su mladi naša budućnost, nije samo fraza, i nije nimalo bezazlena stvar.
Koristim priliku i najaviti da će Grad Rijeka ove godine poduzeti sve korake kako bi od iduće školske godine građanski odgoj bio dostupan riječkim osnovnoškolcima koji ga žele pohađati. Mislim da predugo čekamo da građanski odgoj uvede Ministarstvo, čini se da dosadašnji ministri nisu znali kako, nisu stigli, ili im to nije bilo prioritetno. A čitajući ovakva istraživanja izgleda da s mladima treba bolje izbistriti teme koje se mahom obrađuju u sadržajima građanskog odgoja.
Uostalom, nismo čekali Ministarstvo obrazovanja niti kada smo uveli pomoćnike u nastavi, kao niti kada smo uveli učenje informatike. Jednako nismo čekali s uvođenjem programa učenja plivanja za sve osnovnoškolce, niti pak s uvođenjem programa o povijesti, identitetu i ljudima Rijeke i našeg kraja. Sve su to programi koji se već odavno provode u Riječkim osnovnim školama.
Tekst: V. Obersnel