Sada više nema sumnje: najveća izbjeglička kriza od drugog svjetskog rata i nedavni teroristički napadi u Parizu promijenit će Europu, i to na načine koje ne možemo predvidjeti.

Vjerujem da – dok na televiziji gledamo duge cijevi i oklopna kola na inače prepunim i prekrasnim ulicama Bruxellesa i Pariza, dok gledamo kako ljudi s djecom u krajnjem očaju pokušavaju premostiti visoke žice koje ih dijele od sanjanog utočišta – dakle, vjerujem da su mnogi od nas počeli shvaćati da živimo u svijetu koji je postao toliko povezan da niti jedna društvena kataklizma ne može zadugo ostati izolirana, na nekakvom dalekom mjestu, koje se nas ne tiče. Dok čitamo biografije žrtava u pariškom masakru, shvaćamo da ti nevini ljudi dolaze iz cijelog svijeta, i da su mnogi od njih muslimanske vjeroispovijesti. Shvaćamo da fundamentalizam – u bilo kojem obliku – kao krajnju prijetnju vidi svaki drugačiji svjetonazor i svaki drugačiji način života. Ali to nije sve: doznajemo da su teroristi rođeni i obrazovani na europskom tlu i postajemo svjesni da  uzroci ovakvog nasilja sežu duboko u povijest i da je društvo u kojem živimo zaista složeno.

Vjerujem da nema dobronamjerne osobe koja se posljednjih mjeseci, gledajući izbjeglice i svjedočeći terorističkim napadima nije bar za trenutak osjetila preplavljena složenošću situacije, nevjerojatnom količinom patnje koju gledamo po medijima, ali i osjećajem vlastite nemoći i bar nekim stupnjem straha.

Racionalisti će nas uvjeravati da statistike uzroka smrti od 2. svjetskog rata naovamo uvijek pokazuju da Europljani u apsolutnoj većini najčešće umiru u pomnijoj dobi i od bolesti, a ne od terorističkih napada. Ali onda nas iz medija zaspu snimke teškog naoružanja na ulicama europskih glavnih gradova, a potom prizori iscrpljenih i prestrašenih izbjeglica – često i djece – na našim granicama.

Veliki političar Benjamin Franklin davno je rekao „Oni koji bi se odrekli suštinske slobode da kupe malo privremene sigurnosti, ne zaslužuju niti slobodu niti sigurnost.“ Dok svjedočimo praktički ratnom stanju na europskim ulicama, sigurno se nemali broj nas pita koliko smo slobode, koju smo u svakodnevnici često zaboravili i zamjećivati, a kamoli cijeniti, spremni žrtvovati za sigurnost? Da li je itko igdje više siguran? Kako će odsada naša svakodnevnica izgledati?

Nekada su države ratovale između sebe, a na koncu bi pobjednici i poraženi sjeli za stol i dogovarali uvjete mira. Jasno je da u slučaju terorizma nema takvih jasnih granica, a kamoli pravila. Vjerujem da će zapadne sile naposljetku ukloniti prijetnju ISIS-a. Ali onda, kada sjednemo za stol – ne s teroristima – nego jedni s drugima, moramo se zapitati – kako želimo da naše društvo izgleda poslije dobivene bitke?