Jučer sam bio u Zagrebu na predstavljanju dijela programa Narodne koalicije koji se tiče kulture. Pozvan sam kao SDP-ovac, ali i kao gradonačelnik Rijeke, grada koji se izborio za titulu Europske prijestolnice kulture i time postao dio velike obitelji od pedesetak europskih gradova koji su ugostili ovu najprestižniju i najcjenjeniju kulturnu inicijativu u Europi.
To što je Europa u Hrvatskoj prepoznala kao napredno, proaktivno i slobodno, dolazi iz crvene Rijeke, one iste kojoj se često lijepe pridjevi komunističke, nazadne i nehrvatske. I baš s tom Europskom prijestolnicom kulture se ministar Hasanbegović podmuklo obračunava nesvjestan da kultura nije ni lijeva ni desna nego samo – hrabra i beskompromisna.
U tom duhu danas smo javno, uz prisustvo medija, potpisali ugovor s Dr.sc. Marinom Blaževićem o stupanju na mjesto intendanta riječkog nacionalnog kazališta. Učinili smo to unatoč Rješenju Ministarstva kulture kojim je Hasanbegović odbio potvrditi ovu Odluku Gradskog vijeća. No, kako se radi o tehničkom ministru koji, prema Zakonu o primopredaji vlasti, nakon raspisivanja izbora više nema pravo donositi odluke o imenovanjima, ovo je još jedan način da ga upozorimo na to.
Ali ovime ujedno i skrećemo pozornost na atavizam koji je prisutan u Zakonu o kazalištu prema kojem potvrdu o imenovanju intendanta donosi ministarstvo iako ono nije niti osnivač niti financijer kazališta. Ta se nelogičnost odnosi kako na riječko, tako i na kazalište u Osijeku i na kazalište u Splitu. Tzv. „kraljevsko pravo“ ministra na postavljanje intendanta trebalo bi ukinuti ili bi, s druge strane, trebalo bitno drugačije urediti financiranje nacionalnih kazališnih kuća.
Priliku za to dobit će nova Vlada, koja god bila. Ujedno se nadam da će ta buduća Vlada do prosinca donijeti i pravednije Rješenje o Odluci Gradskog vijeća jer bi novi intendant Blažević na tu dužnost trebao stupiti početkom prosinca. Upravo kako ne bismo ugrozili poslovanje Kazališta i prejudicirali odluke buduće osobe koja će preuzeti Ministarstvo kulture, odlučili smo da Dr.sc. Marin Blažević ostane na mjestu vršitelja dužnosti intendanta do prosinca ove godine.
Razgovarao sam o ovoj temi i jučer u Zagrebu, nakon predstavljanja riječke priče o Europskoj prijestolnici kulture.
Velika je razlika u poimanju kulture između aktualnog tehničkog ministra i ljudi s kojima sam pričao. Jednako tako, velika je razlika između onoga što o kulturi misli moderna Europa utjelovljena u ljudima koji razumiju kulturu, a takvi su primjerice bili članovi panela za procjenu kandidatura hrvatskih gradova za EPK, i onoga što o kulturi misli ministar Hasanbegović. Razvijati se, ili bolje reći – zatvarati se, u strogo nacionalne okvire kulture bez svijesti o tome da je ona nezamjenjivo kohezivno tkivo za europski kontinent, danas znači biti ne samo konzervativan nego upravo nazadan.
Rijeka je postala Europska prijestolnica kulture jer vjerujemo u kulturu, u njenu ogromnu potencijalnu energiju, i jer znamo da je upravo kultura pra-propreler koji oduvijek pokreće svijet. Ne novac, ne društveno uređenje, ne farmaceutska industrija, čak ne ni mediji. To sve dođe kasnije i to su sve prolazne teme.
Zato govoriti o kulturi ili pak nacionalnoj kulturnoj strategiji, pogotovo u predizborno vrijeme, za mene znači puno više od zbrajanja proračunskog novca koji bi se namijenio ovom sektoru. Govoriti o kulturnoj politici nipošto ne znači rangirati sektor kulture na ljestvici važnosti negdje recimo uz bok sportu, ili definitivno ispod gospodarstva, a svakako na primjer, iznad državne uprave. To su zastarjeli i beskorisni pristupi razumijevanju važnosti kulture u bilo kojoj zemlji, na bilo kojem području.
Jer kultura nije izolirana točka u kojoj se okupljaju umjetnici-stvaraoci i građani u publici kao konzumenti. Kultura je puno, puno više od toga.
To je živa sila koja razvija društvo, uvijek je korak ispred kako bi ostavila trag, utabala smjer i signalizirala kojim putem će se ići. Zato je kultura i pokretač društva i odraz njegove sposobnosti da se pokrene.
To je kultura i za Hrvatsku. Koliko budemo jaki i bistri u shvaćanju svega što kroz kulturne politike možemo postići, toliko ćemo daleko doći, toliko će naša društvena zajednica poskočiti, narasti, razviti se.
Titulu prijestolnice kulture Rijeka je dobila zahvaljujući kontinuitetu, zahvaljujući isticanju kulturnog bogatstva i raznolikost grada i županije, ali i cijele Hrvatske, iz čega je iščitano da smo spremni čuvati i promicati raznolikosti kultura u Europi, jačati osjećaje pripadnosti naših građana zajedničkome kulturnom prostoru Europe i na taj način, ili tim putem, dugoročno se razvijati.
To je ono što bi svaka suvremena europska zemlja trebala biti, pogotovo u ovo vrijeme suočavanja s rastućom ksenofobijom, nametnutim strahom i paničnim povlačenjem u sebe i skromne nacionalne interese koji nas vraćaju u doba razjedinjenih plemena.
Mislim da je ostatak Hrvatske već navikao da mi u Rijeci uvijek sve izvrćemo naopako pa smo i taj sveeuropski poriv za specifičnim nacionalnim identitetima usidrili u luku i nazvali je „Luka različitost“. U toj luci sastaju se svi – u dijalogu, u supostojanju, čvrsto i hrabro.
Zato nas ministar Hasanbegović nikada zapravo nije podnosio. Jer on je dio nečeg posve suprotnog, on je sastavni dio tkiva suvremenog mađarsko-poljsko-austrijsko-hrvatskog straha, fobije od koje će cijela Europa poplaviti ako ne pronađe snage da upije i probavi sve svoje bogate različitosti, svu svoju otvorenost, i na tim poljima iscrta smjer svoje budućnosti.
Uspjeh riječke kandidature za EPK nije samo rezultat intenzivnog rada na prijavnici u zadnje dvije godine već rezultat dugogodišnjeg građenja slobode u riječkom kulturnom prostoru. To je naša kulturna politika, lokalno primijenjena s nacionalno relevantnim učinkom.
A ako se naš uspjeh preslikava na nacionalnu razinu, onda je zaštita slobode govora i umjetničkih sloboda, zaštita manjinskih prava i podupirući sustav za projekte koji nisu uvijek isključivo komercijalni – recept koji je moguće slijediti.
Rijeka svojom kulturnom strategijom, a donijeli smo je prvi u Hrvatskoj, izričito potvrđuje kulturu kao sferu javnoga interesa za sve stanovnike Rijeke, posebnu pozornost posvećujući povećanju dostupnosti kulture za sve, osobito za najugroženije skupine društva: nezaposlene, siromašne, osobe s posebnim potrebama i starije. I to zato što razvoj svakog društva ovisi o stupnju razvoja najslabijeg pojedinca.
Naša strategija nalaže da javna kulturna dobra i usluge „moraju biti dostupni svim građanima Rijeke, bez obzira na njihov društveno-gospodarski status, dob, spol, etničku pripadnost, vjersko opredjeljenje ili bilo kakve druge značajke. Kultura ne pripada samo nekim posebno određenim, odabranim skupinama; naprotiv, ona je javno dobro koje pripada svima.“ I jedino tako kultura može učiniti impakt na sve.
Rijeka je odabrana da ponese titulu europske prijestolnice kulture kao hrvatski sinonim za nestandardno, liberalno, antinacionalističko i tolerantno. Kao grad u kojem građani prepoznaju kulturu i umjetnost kao temelj svog zajedničkog identiteta, osjećaja povezanosti i pripadnosti gradu koji je po svojoj kulturnoj i umjetničkoj vitalnosti prepoznatljiv u nacionalnom i međunarodnom okruženju.
Jednako tako i Hrvatska može biti otvorena za kulturne razlike, umjetničke inovacije i poduzetničke inicijative, pružajući kreativnim i obrazovanim ljudima mogućnost ostvarivanja svih svojih umjetničkih, intelektualnih i drugih potencijala. Hrvatska ne mora biti osramoćena zbog kapa koje nose njeni ministri zaspali u lošoj prošlosti, zbog izjava kojima gaze po kontinuitetu europskog antifašizma.
Hrvatska može biti više nego simpatična, može biti žestoka punk republika, buntovnica s razlogom protiv svih nesloboda i svih ugrožavanja ljudskih prava. Ali Hrvatska to mora izabrati. Rijeka je takva jer je izabrala to biti. Stvari se ne događaju slučajno.
U tom kontekstu ni Frljić ni Blažević nisu tolerirani ekscesi već rezultat otvaranja i stvaranja pluralističkog kulturnog prostora, borba za dnevne novine na talijanskom jeziku nije izolirana bitka već potvrda da prepoznajemo vrijednosti života u interkulturalnom gradu, titula Europske prijestolnice kulture nije sama sebi svrhom već potvrda da smo spremni preuzeti odgovornost za promicanje kulturno – političkih načela koja podupiru prava svih građana na kvalitetnu i dostupnu kulturu, kao i njihovo pravo da aktivno sudjeluju u kulturnom životu grada; koja brane slobodu kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, potiču kulturnu raznolikost, multikulturnost i interkulturalnost, koja pružaju potporu svim oblicima kulturnog i umjetničkog stvaralaštva u skladu s kriterijima kvalitete i izvrsnosti.
To je sukus onoga što iz Rijeke želimo cijeloj Hrvatskoj. To je pregršt naših dobrih želja za Hrvatsku. A tu je i naše znanje kako ispuniti želje, i spremni smo ga podijeliti jer to u kontinuitetu činimo u Rijeci već desetljećima.
Za promicanje i afirmaciju ovih temeljnih vrijednosti nužno je uključivanje i odgovorno djelovanje svih dionika: od političkih i administrativnih struktura do javnih kulturnih ustanova, nevladinih udruga, samostalnih umjetnika i svih drugih kulturnih subjekata koji svojim profesionalnim i amaterskim radom pridonose kulturnom i intelektualnom životu kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini.
Zato sam prihvatio govoriti u Zagrebu o našem iskustvu. Predstavio sam naš grad koji utjelovljuje ono što bi Hrvatska mogla biti ako izabere smjer suprotan onome koji zagovara sadašnji tehnički ministar Hasanbegović.