Velid Đekić

Projekt: Kandidatura Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture | Objavljeno:

Publicist, novinar, autor

Velid Đekić

Koje su prema vama jake točke Rijeke na kojima možemo graditi kandidaturu za Europsku prijestolnicu kulture?

Đekić: Na to pitanje možda je u ovoj fazi najsretnije odgovoriti mišlju kako Rijeku već neko vrijeme doživljavam nekom vrstom amalgama projekta Europa. Pogledajmo, obje priče, i ona o Rijeci i ona o Europi, imaju izvanredne potencijale koji vuku za rukav da ih se realizira. Štoviše, šalju signale kako će biti ozbiljan grijeh ne prepoznamo li njihove ključne elemente koji su pred našim očima i ne krenemo li u ostvarenje mogućnosti koje su nam na stolu. Europa je krenula, Europa koja je jučer bila neuralgična točka na koži planeta, a danas je, pokazujući da se može, unatoč svim teškoćama, dobitna formula. Zašto bismo mi stajali? Rijeku vidim kao europsku priču po tomu što na malom prostoru okuplja pod jednom kapom različite nacionalne, kulturne, zemljopisne, prirodne, povijesne i ostale sastojke. Iste one koji su jučer znali pokazati kako jedno drugom mogu biti smetnja, a danas se, u međusobnoj upućenosti, uzajamno nadograđuju i obogaćuju. Dakle, čine sebe boljim upravo zahvaljujući usmjerenosti prema drugom i drukčijem. Toga nema bez stalnog rada na postizanju što većeg stupnja zrelosti pojedinačnog i zajedničkog sustava vrijednosti, iz čega izrasta samosvijest u najboljem značenju te riječi. Snaga Rijeke je u njenim europskim pričama, točnije u pričama o vlastitom europejstvu, koje se mogu pričati na bezbrojne načine, sa svim međunarodnim implikacijama toga. Naravno, snaga je i u glavama onog dijela vlastitih ljudi koji to shvaćaju. Sve ostalo je tehničko pitanje. Rijeka je, ima neko vrijeme, intuitivno krenula u tom smjeru, a projekt EPK traži od nas da neke stvari postavimo osviješteno, čime nam pomaže stići dalje i brže. Rijeka nakon te priče treba biti još više, još vidljivije ono što jest, Rijeka. Projekt EPK je u tom smislu okidač. Tako će biti čak i ako Rijeka formalno ne uspije u svom naumu. Jer, pogledajmo istini u oči, u projekt EPK ne ulazimo toliko zbog okruženja, koliko zbog sebe. Čim smo se za nj počeli pripremati, počeli smo raditi na sebi, a to je ključni element procesa. On mora trajati i poslije jednogodišnjeg „nošenja“ titule EPK, u suprotnom je titula formalna, time i besmislena. Uvijek je, zapravo, ključ u glagolu – htjeti. Ako nešto doista hoćemo, to je ključna jaka točka svake priče. Tu ne vrijedi „odlučno možda“.

Stavlja li poistovjećivanje Rijeke i Europe o kojemu govorite u drugi plan lokalne vrijednosti, gubimo li time vlastitu boju i miris?

Đekić: Nipošto. Prvo, specifične ovdašnje značajke našega grada nitko nam ne može odnijeti, a drugo, fantastični potencijali Rijeke kao zajedničke, europske priče mogu se projektom EPK ispričati na prepoznatljivo naš, riječki način. Dopustite nekoliko primjera, iako još nije trenutak za konkretiziranje programa. Ako je jedna od ključnih odrednica grada pojam vode, zašto taj pojam ne uobličiti u propitivanju tog pojma na svaki mogući, dakle artistički, znanstveni, gospodarski i drugi način, organizirajući u „našoj“ godini EPK – a, rekosmo, i ne samo u toj godini – festival vode. Vidim npr. međunarodni set kazališnih predstava kojima je voda na ovaj ili onaj način bitnim gradbenim elementom, vidim umjetničke instalacije koje imaju okosnicu u vodi i s vodom, vidim gospodarske prezentacije svjetskih brendova vode u našem gradu, sajmove „vodene“ privrede, koji su ujedno prilika za prodaju riječke vode u svijet i slično. Dalje, ako smo u vlastitom okruženju prepoznati kao „crveni grad“, zašto tu odrednicu ne promisliti ambicioznije, pa je uobličiti u grad antifašizma na valjda sve moguće pametne načine? Sve tragom činjenice o antifašizmu kao civilizacijskoj tekovini današnje Europe. U Hrvatskoj uništavaju spomenike antifašističkoj borbi, zašto ih mi ne bismo organizirano prihvatili, te im konzervatorski, artistički i sociološki „vidali“ rane iz bitaka 90-ih? Spomenici u riječkom zbjegu? Rijeka kao novodobni spomenički El Shatt? Ili, industrijska je baština postala gradski brend, koji nas može predstaviti kao važnu točku na europskoj kulturnoj mapi. Mi to zapravo već sada jesmo, ali imamo upitnike kako ispričati tu našu priču. Mislim da bez tehničkog muzeja to nije moguće i toj činjenici valja pogledati u oči upravo povodom projekta EPK. Pa i u najgorem scenariju, bez njega, tko nas sprječava pozvati nizozemske stručnjake da nam donesu u Rijeku priču o njihovim rafinerijama šećera, tragom podatka o riječkoj šećerani kao početku industrijalizacije Rijeke? Hoćemo li nakon toga uspostaviti suradnju s njihovom konditorskom industrijom, ako je ima? Znamo li pak za povijesnu epizodu u kojoj su riječka torpeda spasila Japan u bitki kod Tsushime 1905., o kojoj Japanci vjerojatno uče u osnovnim školama, zašto tamošnjim ljudima ne ponuditi turistički dolazak u mjesto zaslužno za opstanak njihove države? Ili, npr. zašto ne bismo tematizirali ženski rad u riječkoj industriji? Tragom toga, borkinje za ženska prava svih zemalja, ujedinite se! Rijeka vas čeka, učinite to u ovdašnjim hotelima i konferencijskim dvoranama. Tomu dodajem priču o Rijeci kao gradu bitnom sa stajališta pop-kulture. Ona je početno mjesto rock'n'rolla u bivšem socijalističkom dijelu Europe, a taj segment pop-kulture nastavio se u njoj razvijati do danas, kao valjda nigdje u bliskom okruženju. Uvjeren sam da će to Europi biti otkriće. Zašto ne napraviti tomu posvećene izložbe, zašto ne pozvati europske rock-pionire u naš grad u godini EPK? Mogu se zamisliti kako hitam prema Muzeju grada na otvorenje dvojne izložbe o Liverpoolu u doba početaka Beatlesa i Rijeke u doba početaka Uragana. A potom s njom ravno u UK. Uz pitanje: Ringo i Macca, drugovi stari, što radite tu večer, možete li navratiti na Kvarner? Naravno, sve su to prijedlozi istreseni iz rukava, ali i primjeri lokalno-europskih, pa i svjetskih vrijednosti. Ne bojim se za naše mjesto u šire postavljenoj priči, imamo dovoljno čvrsto utemeljeno „ja“. A kako ćemo ga predstaviti, dogovorimo se.

Mislite li da Rijeka raspolaže organizacijskim snagama adekvatnim za kandidiranje i realiziranje projekta Europske prijestolnice kulture?

Đekić: Sposobnih glava imamo. Naravno, uvijek će biti i onih koji u svakoj priči traže minuse, a za plusove su beznadno slijepi. Ali, neupotrebljivi se lako prepoznaju. Dobar dio njih se legitimira putem naopako shvaćene filozofije čakavskog deminutiva, dakle kao zatvorenoga, malog svijeta za male glave. A Rijeka je otvoren grad i ono najbolje u njoj bitni je dijelom nastalo upravo zahvaljujući toj otvorenosti. U prijevodu: u slučaju da imamo ozbiljnijih upitnika organizacijske i druge vrste, ne samo da možemo, nego je poželjno pozvati u pomoć pametne ljude izvan našega grada i države. Isto vrijedi da nemamo tih upitnika... Dvije glave znaju više od jedne, to je normalno. Zapravo, možda smo sposobni samo onoliko koliko smo u stanju prepoznati vlastite nesposobnosti, jer je to preduvjet da se s njima nosimo. Eto, formulacija „udruženi rad“ nije ostala isključivo u prošlosti...

Koje srednjoročne i dugoročne učinke očekujete na društvenom, kulturnom i urbanom planu? Može li ovakav kulturni projekt biti pokretač razvoja grada i na koji način?

Đekić: To je pitanje koje zahvaća vrlo široko, s odgovorima koji hitaju u mnogo smjerova. Najkraći je onaj koji vidi projekt EPK kao kotač zamašnjak što može povući mnogo toga u pravom smjeru, uključivši sve segmente našega života i rada. Za razliku od glava koje kulturu vide isključivo kao excell tabelu nad kojom dominira natpis trošak, mišljenja sam da kultura nije dio problema, nego dio rješenja. Naravno, riječ je o kulturi koju ne shvaćamo kao paradnu premijernu predstavu u HNK, na kojoj je važno vidjeti i biti viđen, nego kao način osobnog i profesionalnog funkcioniranja, kao civilizacijsku razinu koja prožima sve. Čak obećava opipljive financijske učinke, ako pod pojmom pokretanja i razvoja mislimo isključivo na novac, što je u kriznim vremenima čest slučaj. Projekt EPK nudi Rijeci priliku da snažnije otvori vlastita vrata, izađe u svijet, pa će i svijet snažnije ući ovamo. Kulturnjaci koji se bave baštinom znaju kako je taj recept ovdje itekako funkcionirao, kako smo se najviše razvijali kada smo bili najotvoreniji. Ako smo također u mnogo čemu mogli biti izvrsni jučer, to je dokaz da možemo i danas. Naravno, potrudimo li se biti (poput prethodnika) pametni i vrijedni. Kulturnjačka priča o baštini zato nije govor zarobljen u jučerašnjem svijetu, ta kud ćeš aktualnijih i životnijih poruka od njegovih? Dovedemo li u Rijeku u povodu EPK pametne glave, dobivamo mogućnost suradnje sa sredinama iz kojih su došle, suradnje kulturne, sportske, prometne, gospodarske i svake druge. Razmijenimo iskustva, to nas čini snažnijima. Komu sve to djeluje apstraktno, ponešto od mogućnosti konkretizacije može naslutiti u primjerima izrečenim u prethodnim odgovorima. Uz uvažavanje činjenice da je priča o formuliranju priče tek na početku...