Kad biste samo znali koliko puta sam lupao šakom po stolu zbog MMSU-a!

Objavljeno: | Tagovi:

Novinarka Novog lista Nela Valerjev Ogurlić razgovara s riječkim gradonačelnikom o stanju u MMSU

Svi problemi koji su bili vezani uz izgradnju sportskih objekata rješavali su se gotovo preko noći, a kod muzeja se na sve užasno dugo čekalo: od očitovanja same ustanove i definiranja muzejskih kriterija do rješavanja imovinsko-pravnih odnosa i očitovanja konzervatora... 

U povodu anonimne prijave zbog nenamjenskog trošenja kredita za otkup umjetnina poslovanje riječkog Muzeja modrne i suvremene umjetnosti našlo se pod policijskom istragom. Prema svemu što smo do sada čuli o odluci da se dio tih sredstava upotrijebi za isplatu obeštećenja djelatnici koja je deset godina nakon otkaza dobila radni spor, zapravo se radi o »herojskom« djelu spašavanja ustanove, radnika i poštivanja sudske odluke. Riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela pitamo kako on gleda na to.    

Obersnel: Ne znam što je herojsko djelo, a što nije, ali to što policija istražuje nešto u MMSU-u samo po sebi ne mora biti loše, ali loše je to što prije rezultata završene istrage, a potom i stava državnog odvjetništva da li u nečemu ima elemenata kaznenog djela ili ne, javnost – vrlo često predvođena medijima – donosi presude.    Mislim da o tome mogu dosta kompetentno govoriti s obzirom da imam poprilično iskustava upravo u tom segmentu. Dakle, niti je čudno da policija nešto istražuje, niti ta istraga mora značiti da je nešto kazneno djelo, a kao što smo imali prilike vidjeti, ne mora se raditi o kaznenom djelu čak i kad policija podnese kaznenu prijavu.     U svemu što se po ovom pitanju događalo ja ne vidim ništa problematično. Nitko nije zloupotrijebio svoje ovlasti, nitko nije potrošio novce mimo odluka za to nadležnih tijela i više bih volio kada bi više upita bilo o odgovornosti ravnatelja koji nas dovode u situaciju da danas plaćamo njihove olako donesene odluke. Međutim, to očito danas nikoga ne zanima.    

Novi list: Kako nas ne bi zanimalo. Govorite o odgovornosti nekadašnje ravnateljice Ljubice Dujmović Kosovac zbog izvanrednog otkaza tajnici Muzeja Tatjani Jelovica Roglić.    

Obersnel: Naravno. Da nije bilo takve odluke, danas vidimo olako donesene, sada ne bismo ni razgovarali o nenamjenski potrošenim sredstvima kredita. Međutim, zbog sudske presude u korist djelatnice – koja je jednim dijelom također rezultat nesređenih odnosa u društvu, jer je nenormalno da se radni sporovi vode deset godina – prijetila je opasnost od blokade računa MMSU-a za iznos dosuđene naknade. Kako se sve to dešavalo u trenutku kad se i proračun Grada Rijeke suočava s ne malim financijskim problemima, nadležna tijela Muzeja, u konzultaciji s nadležnim Odjelom, pa između ostalog i sa mnom, donijeli su odluku da se ta sredstava koja su u tom trenutku bila slobodna iskoriste za podmirenje obaveze prema gospođi koja je dobila otkaz, uz obvezu Grada da kroz proračun namiri sredstava za stvarnu namjenu za koju je kredit i podignut.

Odluke bez posljedica

Novi list: Bivša ravnateljica je »Novom listu« uputila prigovor da se njezino ime u ovom slučaju nepotrebno spominje u negativnom kontekstu i da odgovornost za nastale troškove snosi država koja bi ih trebala i podmiriti s obzirom na to koliko je spor trajao. Što mislite o tome, a što o posljedicama koje bi trebala snositi ukoliko je odgovornost za olako donesenu odluku njezina?    

Obersnel: To je kompleksno pitanje na koje na žalost ne postoji jednoznačan odgovor. Po sadašnjem zakonodavstvu bivši ravnatelj ne može snositi nikakve posljedice osim eventalne moralne odgovornosti da je njegovim činom nanesena šteta ustanovi, odnosno gradskom proračunu. Ja čak ne mogu govoriti niti je li ta odluka bila u dobroj ili u lošoj namjeri. Pretpostavljamo da svatko tko donosi odluke to čini u dobroj namjeri, ali nepobitan je i problem dugog trajanja radnih sporova što je za uređeno društvo jednostavno neprihvatljivo. Neprihvatljivo je za radnika koji je deset godina morao čekati na rješenje spora zbog otkaza, ali i za poslodavca, jer uz takvo trajanje spora nastaju sudski troškovi koji su veći od dvogodišnjih ili trogodišnjih sredstava koje ustanova dobiva za programe. Prema tome, rješenje definitivno postoji samo u tome da radni sporovi dobiju prioritet i budu riješeni u nekom razumnom roku.    

Novi list: A je li možda i Grad mogao skratiti cijeli taj postupak da je pristao na nagodbu?   

Obersnel: Da je Grad pristao na nagodbu onda bi vjerojatno predmet razgovora s vama ili nekim drugim investigativnim timom »Novog lista« bilo pitanje s kojim pravom smo pristali na nagodbu i da li u tome postoji neki osobni interes, moj ili nekog drugog prema onome kome je isplaćena naknada. Točno – nagodba je jedan od relativno prihvatljivih načina rješavanja sudskog spora. Međutim, ja se u našim okolnostima na žalost vrlo često nađem u situaciji da kažem – svjestan sam da će to koštati, ali radi mog mira i radi izbjegavanja mogućnosti da me netko proziva kako sam iz ovih ili onih razloga pristao na nagodbu, čekat ćemo sudsko rješenje i onda je sve čisto.    

Novi list: Kako odgovarate na primjedbe da glavni uzrok problema u MMSU-u leži u političkom nametanju ravnatelja i da svi problemi kreću od trenutka kad je političkom odlukom u ime tadašnje racionalizacije smijenjen Berislav Valušek i dovedena Ljubica Dujmović Kosovac. To nije bilo u vrijeme vašeg mandata, ali se i kasnija imenovanja Branka Franceschija i Jerice Ziehrl na taj se način doživljavaju.    

Obersnel: Koliko se sjećam i gospodin Vižinitin je jednako tako politički imenovan. Odluku o njegovom imenovanju je donijela ili Skupština općine Rijeka ili neka samoupravna interesna zajednica. Dok god su osnivači ustanova tijela kakve su onda bile društveno političke zajednice, a danas jedinice lokalne samouprave, možemo govoriti o političkim imenovanjima. Međutim, ovdje se ne radi o tome da je netko imenovao ravnatelja po liniji političke pripadnosti nekoj stranci, jer niti jedan od ravnatelja nije stranačka osoba, već jednostavno o tome da tijelo koje je predstavnik osnivača donosi odluku o imenovanju ravnatelja. Budući da ustanova nije privatna, a samoupravljanje smo konsenzusom ukinuli, ne vidim kako to drukčije učiniti.   

Ustanova opterećena problemima

A ako ćemo govoriti o ravnateljima, ja mislim da su i gospodin Franceschi, pa i gospođa Ziherl, dali značajan doprinos u podizanju atraktivnosti programa i izložbi koje je Muzej imao. No, i jedan i drugi tražili su ono što svi pomalo zaboravljaju da im je osnovna zadaća, a to je rad, rad i rad. Iz toga proizlaze svi problemi. Svi pomalo zaboravljaju da za plaću koju dobivaju nešto moraju i raditi.    

Novi list: U odnosu na druge ustanove kulture MMSU ipak figurira kao poseban slučaj, ako ni po čemu onda po razvijenoj praksi pisanja raznoraznih prijava koje pod prismotru stavljaju svaki potez ravnatelja s težnjom da ih se kriminalizira.   

Obersnel: Moj kontakt s MMSU-om svodi se na praćenje proračunskih rashoda vezanih uz Muzej i praćenja programa, jer kao čovjek koji voli umjetnost volim pogledati i njihove izložbe. Ne znam detalje o njihovim unutarnjim problemima, ali je evidentno da se radi o ustanovi koja je kroz zadnjih 10-15 godina opterećena problemima, međuljudskim odnosima, krizom upravljanja...     Teško mi je reći zašto je tako, a teško mi je nagađati i tko piše te prijave; čak se ne bih usudio svoditi to na jedno ime i prezime. No, sigurno je da dio problema izvire iz nagomilanih odnosa unutar kojih pojedinci unutar ustanove osobne interese stavljaju iznad interesa ustanove.    

Novi list: Kako ste primili odluku ravnateljice Ziherl da u ovoj situaciji podnese ostavku i da otkaz?   

Obersnel: Iskreno, ostao sam malo zatečen. Nisam to očekivao, nisam imao takvu najavu, niti me je itko pitao za mišljenje, ali kad netko donese takvu odluku bespredmetno ga je nagovarati da ostane. Žao mi je što je do toga došlo, jer je unatoč nekim nespretnostima, pri čemu prvenstveno mislim na priču oko Venecijanskog bijenala, gospođa Ziherl sve ostalo vrlo korektno odradila. Imala je niz izuzetno uspješnih izložbi, dovela je neke ljude koji imaju i svjetsku reputaciju, uključila Muzej u čitav niz događanja na međunarodnom planu, i to uglavnom zahvaljujući svom osobnom angažmanu. No, desio se splet nesretnih okolnosti koji je počeo Venecijanskim bijenalom, a završio ovom sudskom presudom.    

Novi list: Nakon ostavke Jerice Ziherl slijede izbori za novog ravnatelja MMSU-a, a kao jedan od kandidata spominje se bivši ravnatelj Branko Franceschi koji je potvrdio da su s njime o tome vođeni razgovori i pokazao je inetres da se ponovno prihvati te funkcije. Možemo li ga smatrati vašim favoritom?   

Obersnel: U ovom trenutku ne mogu na to odgovoriti, razgovori su vođeni s većim brojem ljudi. Međutim, na sljedećem Gradskom vijeću bit će donesena odluka o imenovanju v. d. ravnatelja čija je zadaća da u zakonom predviđenom roku raspiše natječaj. Dakle, ravnatelj će prije svega biti izabran putem natječaja, a ja ne znam tko će se sve javiti na natječaj. Ako se gospodin Franceschi želi javiti – dapače, ja to podržavam, jer ga pamtim samo po dobrom iz vremena kada je bio ravnatelj. No, da li će biti izabran on ili netko drugi ovisit će o rezultatima natječaja.    

Novi list: No, moglo bi se dogoditi i da se na natječaj ne javi nitko osim Franceschija. Takvih smo situacija već imali i kod njegovog reizbora i kod ponovljenog natječaja za Jericu Ziherl, zbog procjena kandidata da nema smisla javljati se na natječaj čiji su rezultati unaprijed poznati.    

Obersnel: Ima jedan vic o Škotu koji se žalio prijatelju da nikad ne dobiva na lutriji. Pa mu je prijatelj rekao da je minimum koji mora učiniti ako se nada zgoditku, da plati listić. Tako je isto minimum u kojem netko može procjenjivati svoje izglede da pobijedi na natječaju – da se javi na natječaj. Na natječaje se javljamo prihvaćajući da možemo biti ili ne biti izabrani, a to što eventualno nismo izabrani ne znači da nas netko ne voli ili ne cijeni. Mislim da nije nikakva sramota sudjelovati na natječaju i ne biti izbran, kao što nije sramota, bez obzira na ishod, sudjelovati na izborima. To je sastavni dio života.   

Muzejska zgrada na čekanju

Novi list: Nije sramota, ali ne možemo se niti pretvarati da ne primjećujemo situaciju otvorenog favoriziranja pojedinih kandidata, kao na zadnjem natječaju, gdje su se Stručno i Upravno vijeće prvobitno opredijelili za izbor Nataše Ivančević, ali je u konačnici izabrana Jerica Ziherl s kojom do tada nije postojala nikakva suradnja. Možemo pretpostaviti da je presudan utjecaj u korist njezina izbora imala preporuka Branka Franceschija, s obzirom da i sama ravnateljica tako objašnjava svoju motivaciju da se javi na natječaj. 

Obersnel: I što je u tome loše? Da se tada javio netko tko je imao iskustvo u vođenju Guggenheim muzeja vjerujte da bih se odlučio za njega, a tako ću postupati i ubuduće. Ako se na natječaj javi netko tko će imati reference koje mogu doprinijeti boljitku muzeja, on će sigurno imati prednost pred svim ostalim kandidatima iz Rijeke ili iz Hrvatske. Na tadašnjem natječaju presudile su reference gospođe Ziherl zbog toga što je bila uključena u nekoliko evropskih projekata koje je uspješno odrađivala. Smatrali smo da je to nova kvaliteta koju će Muzej dobiti, a i zbog svih okolnosti o kojima smo govorili i neriješenih odnosa unutar ustanove procjenjivao sam da će se u tome lakše snaći netko tko nije opterećen tim odnosima. Da li smo bili u pravu ili nismo – to je teško reći.    

Novi list: Nakon niza godina u kojima je početak izgradnjenove zgrade MMSU najavljivan za sljedeću godinu, sada konačno znamo da od toga neće biti ništa. Smatrate li to svojim promašajem?   

Obersnel: Ne smatram. Zbog čega bih smatrao? Prije svega nitko nije rekao da od zgrade neće biti ništa. Od zgrade se nije odustalo, ali mislim da je svima jasno da u okolnostima u kojima danas živimo, u kojim je prioritet zatvorit gradski proračun u okviru obaveza koje imamo, u trenutku kad je vrlo teško dobiti kreditna sredstva, odnosno kad su kamatne stope vrlo visoke, a banke imaju ograničenje u plasmanu svojih sredstava – sigurno nije baš jednostavno donijeti odluku da se krene s takvim projektom koji će imati daljnje posljedice vezane za zaduženje Grada i stvaranje novih troškova, jer to nije pitanje samo izgradnje zgrade nego i hladnih troškova. Prema tome, ja bih rekao da se od projekta nije odustalo, nego je u ovom trenutku samo stavljen na čekanje.

Novi list: Sve što se spomenuli vrijedi u današnjoj situaciji, ali to je projek koji je već dugo na čekanju i možda je mogao biti realiziran u nekim prijašnjim godinama da je bilo više odlučnosti, a pogotovo uzimajući u obzir sporazum s Ministarstvom kulture o sufinanciranju projekta.    

Obersnel: Možda je i mogao biti, ali moramo se podsjetiti da je građevinska dozvola za projekt ishodovana tek prije nešto više od tri godine, da je sam postupak ishodovanja dozvole bio vezan uz niz problema s konzervatorima, da je bilo problema u definiranju muzejskog sadržaja cijelog projekta, kao i to da on ne predviđa samo izgradnju muzeja nego i garaže. Sve je to onemogućilo realizaciju u razdoblju kad je to bilo moguće, a s druge strane i Ministarstvo koje je trebalo sufinancirati projekt s iznosom od 50 posto sredstava nikad se nije jasno očitovalo na koji način će sudjelovati u realizaciji tih 50 posto. Tako da ima čitav niz objektivnih okolnosti zbog čega se projekt nije počeo realizirati prije 2008. i početka krize.     Naravno, očekujem da će odmah biti i pitanja zašto onda idemo u realizaciju autobusnog kolodvora, što je također velik i skup projekt, ali on ima svoju ekonomsku opravdanost. On će se jednim dijelom financirati iz svoje vlastite djelatnosti, dok bi ovaj morao biti financiran isključivo iz proračuna.   

Modifikacija projekta

Novi list: Najčešće se na tu temu vuku paralele sa sportskim objektima koji su izgrađeni u međurazdoblju. Mnogi smatraju kako bi projekt bio sasvim drukčije vođen kad bi bilo stvarne političke volje, čvrste ruke i vašeg osobnog angažmana se projekt realizira. Da lupite šakom po stolu i kažete – stvorite muzej kao i bazen!    

Obersnel: Kad biste vi samo znali koliko sam ja lupao šakom po stolu zbog tog muzeja! Svi problemi koji su bili vezani uz izgradnju sportskih objekata rješavali su se gotovo preko noći, a ovdje se na sve užasno dugo čekalo: od očitovanja same ustanove i definiranja muzejskih kriterija, do rješavanja imovinsko-pravnih odnosa, a uz sve što sam već spomenuo dobili smo i sudsku zabranu arhitekata da raspravljamo o njihovom projektu kad smo prije početka realizacije željeli provjeriti neke elemente projekta. Jer je to njihovo intelektualno vlasništvo, a ono je na razini svete indijske krave pa se o njemu ne može raspravljati. Svega toga u realizaciji sportskih projekata nismo imali.

Novi list: Iako kažete da se od projekta nije odustalo, prema onome što smo čuli od pročelnika Šarara on ipak neće biti realiziran u obliku kakvom ga poznajemo. Jeste li suglasni s njegovim primjedbama?   

– Naravno. To rješenje je staro već deset godina i s obzirom na vrijeme u kojem živimo definitivno vjerujem da je potrebno razmotriti mogućnosti modifikacije projekta. Na koji način će to biti učinjeno odgovor trebaju dati naše stručne službe i tim arhitekata, iako od samog početka i osobno mislim da su neka rješenja neprihvatljiva, kao primjerice ideja da srušimo dio objekta da bismo ga iznova gradili u istom obimu tvrdeći da je originalan, kao za T-nožicu. Mislim da je to suludo, a mislim da ima još elemenata za nekakvu reviziju. Ne vidim zašto ne napraviti muzej u gabaritima postojeće zgrade, a bude li moguće u nekoj kasnijoj fazi dodati i anekse.    

Novi list: To podrazumijeva određeno preprojektiranje, što će zahtijevati i nešto dodatnih milijuna kuna.   

Obersnel: Hoće, ali vjerojatno je u ovom trenutku jeftinije potrošiti nešto novaca za reviziju postojećeg projekta nego uporno inzistirati na rješenju za koje u startu znamo da će biti poprilično skupo.    

Novi list: Da li po vašem mišljenju to trebaju raditi autori postojećeg projekta ili je to otvoreno pitanje.   

Obersnel: Osobno sam sklon ideji to da učine autori osnovnog projekta, naravno ako su spremni za to. Temeljem dosadašnjeg iskustva ne vjerujem da bi pristali da njihov projekt netko drugi dorađuje, pa bi bismo u slučaju da to ne prihvate vjerojatno morali raditi biti potpuno novi projekt. Nadam se da se to može izbjeći.    

Novi list: Kad usporedimo vaše i primjedbe pročelnika Šarara, ne možemo ne primijetiti njihovu podudarnost s primjedbama što ih je na temu projekta iznosio Branko Franceschi u vrijeme kad je bio ravnatelj. A njegova izjava kako je ta podudarnost jedan od važnih razloga zbog kojih razmišlja o povratku opet nameće neke zaključke na temu dogovora oko izbora ravnatelja.   

Obersnel: To ste vi zaključili, premda ne vidim na temelju čega. A ja ću, bez obzira tko bude ravnatelj, inzistirati na reviziji projekta.     Pročelnik Šarar je najavio da novi muzej ni na koji način neće ući u proračun za iduću godinu.

Novi list: Kada se onda možemo nadati da će aktivnosti vezane uz novu zgradu muzeja biti nastavljene?   

Obersnel: To mi je dosta teško reći – sve ovisi o kretanju gospodarstva u Hrvatskoj i povećanju prihoda u gradskom proračunu. Tek tada možemo razgovarati o muzeju u smislu aktivnosti vezanih uz izgradnju, a ovaj period koji će sigurno trajati godinu, dvije, a možda i tri treba iskoristiti da još jednom analiziramo projekt i vidimo jesu li promjene kojima težimo uopće moguće.

Kapitalni projekti

Novi list: Odlazi li na čekanje i nova zgrada knjižnice?    

Obersnel: Da.    

Novi list: Dakle, na polju kulture ne treba se nadati niti jednom od kapitalnih projekata?    

Obersnel: Ovisi što smatrate kapitalnim projektima. Za mene je kapitalni projekt bilo i Art kino. U ovih godinu-dvije pokušat ćemo krenuti u konkretnu realizaciju Hartere kao centra mladih, a imamo i planova o kojima za sada ne mogu govoriti jer još nije sazrijelo vrijeme.

Tekst: Novi list Preneseno s: www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/Kultura/Obersnel-Kad-biste-samo-znali-koliko-puta-sam-lupao-sakom-po-stolu-zbog-MMSU-a