Govor gradonačelnika grada Rijeke Vojka Obersnela na Svečanoj akademiji u povodu Dana antifašističke borbe i Dana državnosti, održanoj u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja

Objavljeno: | Tagovi: nema

Sloboda čovjeka ne ogleda se u tome da može činiti sve što želi, nego u tome da ne mora činiti ono što ne želi. Da se ne mora pokoravati drugima, da ima pravo na svoje ime, svoj narod i svoju zemlju, na život dostojan čovjeka.  Upravo su se za to borili naši branitelji u Domovinskom ratu i antifašistički borci u Narodnooslobodilačkoj borbi.  Mnogi od njih u toj borbi izgubili su svoje živote.  Pozivam Vas da im zahvalnost i poštovanje odamo minutom šutnje.

(minuta šutnje)

Prije gotovo 80 godina na vrata Europe zakucale su ideologije koje su nosile brojne oblike mržnje, ugnjetavanja, rasizma i velike netolerancije. Europa se našla oči u oči s moćnim neprijateljem - fašizmom. Tada, prije 77 godina Hrvatska je odgovorila - osnovavši prvi partizanski odred, prvu antihitlerovsku postrojbu. Među prvima osnovane su i postrojbe na Tuhobiću i Viševcu. Otpor protiv fašizma u našem kraju, od svojih početaka, uhvatio je duboke korijene i izrastao u važan i prepoznatljiv dio našeg identiteta. Želim podsjetiti da je, dvadesetak godina prije toga, Rijeka imala nesretnu povijesnu priliku okusiti krvave začetke fašističke ideologije i na ulicama vidjeti prve crnokošuljaše u D'Annunzijevom pohodu na Rijeku. I ta se tragična povijesna epizoda duboko urezala u povijest i pamćenje našeg grada. I zato, kada je fašizam i nacizam buknuo opet zapalivši europska ratišta, Rijeka i Riječani znali su kojim putem treba krenuti. Hrvatska je odgovorila otporom koji je, izmiješan sa ponosom, odjeknuo snažno i pokazao snagu naroda koji odbija bilo kakvu vrstu netolerancije, mržnje, rasizma i svega onoga što predstavlja fašizam.   

Nažalost, svaka sloboda ne dolazi bez žrtava. U četiri godine koje su slijedile, za taj su cilj poginule tisuće i tisuće boraca uz nezamisliva razaranja. Uz velike žrtve i gotovo potpuno srušena, među zadnjima oslobođena je i Rijeka. Bilo je to samo nekoliko dana prije kraja Drugog svjetskoga rata, tog velikog dana koji je Europa izabrala za svoj dan i tako jasno pokazala da u antifašizmu vidi svoje čvrste temelje.

I zato, i danas osamdesetak godina kasnije trebamo biti ponosni. Moramo se ponositi našim Riječanima, Primorcima i Goranima, ali i svima onima koji su nesebično postali dijelom otpora Europe. I nije dovoljno samo ponekad reći koju slavljeničku riječ.  Istinu o tome kakva bi Europa danas bila da su pobijedili Hitler, Musolini ili Pavelić treba svjedočiti svakoga dana.  Naša djeca možda bi išla u odvojene škole. Židovi, koji bi preživjeli, možda ne bi smjeli jesti u istim restoranima kao i mi. A Hrvati, kao slavenski narod bili bi preodređeni za poslove niže vrijednosti. Jer ipak, mi Slaveni, u ideologiji fašizma nismo dorasli nacističkoj čistoj arijevskoj rasi. Pitat ću vas već sada: Prepoznajete li neke glasove i ideje iz današnjice koji u biti šalju iste poruke?

Prepoznajete li nastojanja da se manjinama u svakom smislu te riječi ukinu ili umanje prava koja imaju, tako da postanu građani drugog reda? Kao što su to trebali biti Slaveni u Trećem Rajhu, pa prema tome i mi Hrvati.

Slomivši dakle okupatore koji su sijali smrt u koncentracijskim logorima i na ratištima, u jamama i rovovima, Europa je ponovno disala. Rijeka je krenula u razvoj svojih potencijala od luke do brodogradnje koju danas opet moramo braniti. Od znanosti do sporta i kulture u kojoj ćemo za godinu i pol ponijeti titulu Europske prijestolnice kulture. 

No, kako to obično biva, povijest se pedeset godina kasnije ponovila, a toliko željena hrvatska samostalnost bila je samo izlika za krvavi osvajački rat. Rat u kojem je Hrvatska svoju slobodu još jednom morala braniti.

JNA i srpske hegemonističke snage odlučile su jednostrano prekrojiti granice i izbrisati Hrvatsku s karte.  Hrvati su u njihovoj ideologiji bili manje vrijedan narod. Bilo je važno samo da Hrvatska nestane, da se osvoji Slavonija, dalmatinsko zaleđe, Lika, Kordun... Sve to, našu slobodu i neovisnost obranili su hrvatskih branitelji u Domovinskom ratu.  I jednako tako tu istinu treba glasno govoriti svakoga dana. U krvavim godinama Domovinskoga rata, samo iz našega kraja, bez svojih najdražih ostalo je 230 obitelji.

Više od 1000 branitelja je ranjeno, mnogi s trajnim posljedicama. Zahvaljujući njihovoj žrtvi i žrtvi svih naših hrvatskih branitelja zaustavljene su na ratištima širom naše zemlje  težnje onih koji su Hrvatsku silom htjeli zaustaviti da u miru ostvari svoje povijesno pravo na vlastite granice. Hrvatska se u Domovinskome ratu branila jer rat nije bio naš izbor. Velik doprinos  su u toj pobjedi dale su tisuće i tisuće Riječana, Primoraca, Gorana i otočana, u 111. i 128. brigadi, u Ajkulama i mnogim drugim postrojbama i ratištima širom Hrvatske.  Životi poginulih hrvatskih branitelja i hrabrost onih koji su izborili pobjedu, izgradili su slobodu koju mi danas uživamo u Rijeci, na Kvarneru, u cijeloj Primorsko – goranskoj županiji, u Hrvatskoj i u Europi kojoj oduvijek pripadamo.  Sretni smo što uz nas imamo takve hrabre ljude koji su znali vlastitim djelima i životima pokazati da sloboda nema cijene i da vrijedi ona često spominjana izreka o domovini koja kaže  „tko nije slobodan u kući, taj nema svoje kuće i tko nije slobodan u domovini, taj je izgubio domovinu“.

Želio bih naglasiti još jednu činjenicu. Nepobitna je istina da je pobjeda u Domovinskom ratu izvoljevana pod vodstvom dr. Franje Tuđmana.

Ali jednako tako, je nepobitna činjenica da je pobjeda u Narodnooslobodilačkom ratu izvoljevana pod vodstvom Josipa Broza Tita - i nije mi jasno zašto se mi u Hrvatskoj to ustručavamo reći ili, što je još gore, tu činjenicu negiramo.

O partizanima i narodnooslobodilačkoj borbi, o hrvatskim braniteljima i Domovinskom ratu treba jednostavno govoriti istinu. Ponovit ću to svaki put kada imam prilike nešto reći. Istina je da je u tim borbama bilo onih koji su krenuli krivim putem, ali to ne može i ne smije okaljati vrijednosti koje su vodile borce u 2. svjetskom ratu i hrvatske branitelje, to ne može okaljati njihovu hrabrost i žrtvu.  Bez njih Hrvatske ne bi bilo.

Iz te jednostavne rečenice proizlazi velika odgovornost koju imamo danas.  Mogao bih tu odgovornost sažeti u samo nekoliko riječi. Sloboda koju imamo mora nam biti poticaj da ne ignoriramo, odšutimo ili okrenemo glavu nad onim što se u hrvatskom društvu događa danas.  Moje je čvrsto uvjerenje da Hrvatska danas svjetonazorski klizi unatrag, da su ljudska prava opet predmet rasprave, da pričamo o građanima prvog i drugog reda. Ponovit ću pitanje koje sam postavio na svečanoj sjednici Gradskoga vijeća u povodu Dana grada prije nekoliko dana.  Ako većina ima pravo oduzeti prava manjini, upitajte se, jeste li vi baš u svemu većina? 

Ima li među vama pripadnika nacionalnih manjina ili možda nekih drugih manjina? Mogu li vam se zbog toga oduzeti neka prava?

Je li u redu da svaka maturijada u zadnjih nekoliko godina završi ustaškim pozdravima dijela učenika koji zapravo ni ne znaju što to znači? Jer ih nismo naučili.  Je li u redu da naši učenici imaju diskriminatorne stavove prema Romima ili Srbima? Što im kažete kad tako nešto izgovore? Ili jednostavno odšutite? To je ono što nam govori kako borba za slobodom nije završena, niti će ikada završiti, ukoliko ne poduzmemo sve što možemo kako bismo vratili razum, toleranciju, razumijevanje svojeg i poštivanje tuđeg. To je odgovornost koju imamo. Ne samo ja, ne samo političari, nego svatko od nas.

Zato u škole uvodimo građanski odgoj koji se širi Hrvatskom. Jer djeca koja razumiju i znaju neće postati ljudi koji vrijeđaju i napadaju. Zato osobno smatram da je obrazovanje ključ da Hrvatska krene drugim putem.  Zato je iznimno važna svaka kuna koja se uloži u kvalitetu obrazovanja i nove programe koje možemo ponuditi učenicima.

Pritom, ni u kojem slučaju ne želim reći da je manje važno građanima osigurati mogućnosti zapošljavanja i rada te života dostojnoga čovjeka i svjestan sam da je odlazak mladih i građana iz Hrvatske veliki problem kojim trebamo pristupiti zajedno, bez beskorisnih političkih prepucavanja.  Veliki investicijski ciklus u koji ulazimo i stalno ulaganje u riječko Sveučilište svakako može biti veliki poticaj mladima da izaberu Rijeku za svoj život. Čini mi se ponekad da tek kad nekoliko mjeseci živite u nekom drugom gradu vidite dobro koje prednosti Rijeka ima.

Mislim da će Rijeka svoje novo lice u punom svjetlu pokazati 2020. godine s novom kulturnom infrastrukturom u bivšem Benčiću, s Galebom kao turističkom atrakcijom, s marinom koja će se tada već graditi, s kilometrima vodovoda i kanalizacije u jednom od najvećih EU projekata u Hrvatskoj, s novim vrtićima i stanovima.

I taj je razvoj odgovornost koju imamo za slobodu koju su izborili antifašistički borci i hrvatski branitelji. 

Danas, odajući zahvalnost svima njima, pozivam Vas još jednom: nemojte šutjeti, nemojte ignorirati, reagirajte kako biste bili sigurni da ćete i Vi i Vaša djeca živjeti u humanom, otvorenom i tolerantnom društvu, društvu koje poštuje druge i drugačije, društvu koje pomaže onima koji pomoć trebaju.

Rijeka već dugo ima takav identitet i to je važan razlog radi kojeg ćemo 2020. godine biti Europska prijestolnica kulture. Važno je da u tom projektu budemo zajedno, da to bude naš projekt.

To zajedništvo bilo je najvažnije i onima radi kojih smo danas ovdje – antifašističkim borcima i braniteljima u Domovinskome ratu.

 Jedino ćemo tako biti dostojni njihove žrtve. 

 S ponosom i zahvalnošću za sve što su učinili za ovaj grad i ovu našu zemlju, svima vama čestitam Dan antifašističke borbe i Dan hrvatske državnosti.