Zabrana i obrana

Objavljeno: | Komentari | Tagovi:

Zabrana i obrana

Pratim u zadnje vrijeme što se sve događa u javnom prostoru, u medijima i na društvenim mrežama u vezi predstave Hrvatsko glumište, i kakve se, povezano s time, poruke šalju o redatelju i intendantu Frljiću, o njegovu radu i o samoj predstavi. I čini mi se da smo najnovijim idejama o zabrani predstave dotakli jedan prilično opasan moment. Zato ovo pišem.

Na određeni način sam zgrožen. Pozivam i vas da se zgrozite ako još niste. Da se zgrozite nad idejom o zabrani bilo koje kazališne predstave, ma što ona tematizirala i ma što se u njoj događalo. Zgrozite se, jer ako se danas ne zgrozite, sutra ćemo živjeti u društvu u kojem nećemo ni primijetiti teške okove koji su nam stavljeni, nećemo ni primijetiti da živimo okruženi zabranama.

Ni jedna sloboda nije nastala sama od sebe. Za svaku slobodu čovječanstvo se krvavo borilo. Zgrozite se nad dokidanjem bilo koje slobode koju danas uživamo jer ako se ne zgrozite, nećete je znati čuvati, a kamoli izboriti ijednu buduću slobodu.

Predstava Hrvatsko glumište ne obeščašćuje vjerske simbole, niti svetinje vjernika. Ta predstava obeščašćuje fašizam i sve zlo od kojega je fašizam satkan. A fašizam nije svetinja ni jedne religije. Trilogija redatelja Frljića ne proglašava cijeli naš narod fašističkim, nego fašizam proglašava nedopustivom i agresivnom pojavom na koju ni jedna nacija nije imuna i koju baš zato treba znati prepoznati i uvijek bez presedana osuditi.

Hrvatsko glumište je rasprodano, pogledalo ga je 2700 gledatelja, Riječani o predstavi razgovaraju, tumače je, razotkrivaju njene simbole, neki tvrde da je Frljić pretjerao, neki da je našao dobru mjeru, neki kažu da nisu osjetili ništa, neki su preneraženi.  Pred kazalištem je nedavno bila grupa ljudi koja moli za spas duša redatelja i glumaca, i ujedno prosvjeduje protiv predstave. Može li ijedna predstava biti više i bolje promovirana od predstave o kojoj se tako puno priča jer to, među ostalim, utječe i na prodaju karata, na puno gledalište. Čitam što o predstavi pišu neki ljudi s kazališne scene, što zamjeraju redatelju, pratim i što redatelj na to odgovara, slušam građane koji su pogledali predstavu, priča se malo na kavama, malo se šuti, malo se bruse stavovi...i sve je to ukupno zdravo i dobro. To je vježbanje sloboda, i sve je to posve normalno u građanski uređenom društvu. Pa ne razumijem motive onih koji su za zabranu predstave.

Istina, predstava je angažirana, žestoka, kontroverzna , ali to je još uvijek samo – kazališna predstava.  Pogledao sam je prije mjesec, dva, nisam kazališni kritičar, imam dojam koji sam ponio sa sobom. Nisam o predstavi održao konferenciju za medije niti bih to učinio, ni da je hvalim, ni da je kudim. Ja razumijem da to nije moja nadležnost. Intimno mislim, ako vas zanima, da je predstava jako dobra. Ja bih maknuo one fotografije s gaća, ali ja sam političar pa često razmišljam što je mudro ili oportuno, a što ne. Redatelji nemaju taj luksuz da budu  spremni na kompromise. Redatelji su odvažni ili prosječni. A kada se radi o angažiranoj predstavi, onda kompromis nije tema.  Gdje je kompromis po strani, strasti su velike. Gdje su strasti velike, važno je da nitko ne strada.

Za mnoge pojave koje nam pomažu da nadrastemo sami sebe i svoje male skučene svjetove - dobro je da su strastvene.  To treba imati na umu i pritom paziti da se eksplozija različitih mišljenja, uzburkanih emocija i burnih reakcija ne prelije ni u koju krajnost – ni u zabranu, ni u stradanje.

Zato je trenutak bitan, na neki način opasan, i zahtjeva da ideju slobode stvaranja obranimo od ideje zabrane kao i od poziva na linč koji otvara vrata stradanju.

Tekst: V. Obersnel