UČITELJIMA, NASTAVNICIMA, PROFESORIMA

UČITELJIMA, NASTAVNICIMA, PROFESORIMA

Objavljeno: | Komentari | Tagovi:

Usuđujem se reći da trenutno u Hrvatskoj ne postoji važnije i odgovornije radno mjesto na kojem počiva gotovo cijela budućnost naše zemlje, od radnog mjesta učitelja i nastavnika u školama. Možete pomisliti da se ovime ulagujem profesorima i učiteljima, možete pomisliti da trabunjam, ali ako se zaista malo udubite u stanje našeg društva, doći ćete i sami, gotovo sam siguran, do iste ove teze.

Jer previše je istina iskrivljeno i okrenuto naglavačke. Puno je vrijednosti nestalo, a nove nisu nastale. Pojedinačno se trudimo živjeti po nekim preostalim vrijednostima za koje se nadamo da još nisu izgubljene. Ali tko brine o vrijednostima koje tek treba usaditi u mlade ljude, u djecu koja će za 15-ak, 20-ak ili 30-ak godina razvijati ovu zemlju i naše društvo?

Put ili smjer u kojem sada idemo popločen je žutim novinama, obećanjima o instant uspjehu koji vrišti s TV-a, radio prijemnicima iz kojih se rijetko čuje istina, a kamoli poezija. Internet je prozor u sve, u dobro i loše, ali ne uči o tome što je dobro a što loše, samo podastire jedno pored drugog. Obitelj je postala prezaposlena jezgra pritisnuta problemima golog preživljavanja. I tu se negdje vrzmaju naša djeca i naši mladi ljudi, pomalo izgubljeni, ne znajući u što trebaju vjerovati, zašto vrijedi živjeti, kako jednostavno treba biti.

Poštenje? Neću citirati najčešću modernu izreku o poštenju, nažalost, znate je i sami.

Istina? Zapleli smo se u razna tumačenja istine kao da nam je netko amputirao dio mozga za jasno razlučivanje dobra od zla.

Suosjećanje? Prolazimo jedni pored drugih gotovo potpuno nezainteresirani za sreću ili patnju oko nas.

Uspjeh? Na tuđi smo ljubomorni, a svoj, u lažnoj skromnosti, prešućujemo ili negiramo.

Solidarnost? Ne odričemo se ničega svojeg u ime svih.

Ideali? Za njih, navodno, ginu budale.

Ne mogu uopće zamisliti koliko velik, težak i sveobuhvatan posao moraju odraditi naši učitelji i profesori da bi ovim riječima vratili pozitivni predznak. Ne mogu uopće ni naslutiti koliko mnogo ljubavi i pažnje u taj pothvat trebaju uložiti da bi uspjeli. I koliko mnogo prepreka i zidova je pred njima na tom putu.

Vjerojatno nije posebno teško ispuniti obrazovne zadatke iz školskih programa i naš su djeca obrazovana, imaju razna znanja; ali odgojiti nove generacije i vratiti osjećaj smisla u svijet – to je već sasvim drugačiji izazov. A ja nemam vjere da će se toga prihvatiti mediji, niti to može činiti politika koju mediji (a i mnogi akteri političke scene) dovode na stup srama, obitelj za taj izazov postaje preslaba, a svi ostali oblici društvenog djelovanja ili angažiranosti nemaju toliki doseg. I tako, kad malo pogledate oko sebe, jedini sustav koji imamo, koji nije slomljen i koji može dosegnuti u našu budućnost je sustav odgoja i obrazovanja.

Vjerujući u tu zonu, s mjesta na kojem jesam, činim sve što mogu da u Rijeci pojedinačnim mjerama što značajnije nadogradimo propisani državni standard u ovom području. Vjerujem da i riječki učitelji i nastavnici to vide i osjećaju. I nadam se da su svjesni svoje važne, neprocjenjivo važne, uloge.

Ovom im prilikom, ukoliko navrate ovdje, čestitam Svjetski dan učitelja.

Tekst: V. Obersnel

Komentari