Optimizam bez euforije

Optimizam bez euforije

Objavljeno: | Komentari | Tagovi:

Čini mi se da svi skupa plivamo na nekom dobrom valu nakon nedjelje. Ne mislim to samo kao član pobjedničke stranke ili koalicije, kako hoćete, nego i čisto onako, ljudski, građanski. Sviđa mi se što nema euforije, nema teških i velikih riječi, ali ima nade i optimizma. Pobjednički govor budućeg premijera uvelike je doprinio tom osjećaju koji me ne napušta još od nedjelje. Milanović je bio staložen, apsolutno zrelo i nedvosmisleno je govorio, i uputio svoju poruku svima: i onima koji su glasali za Kukuriku koaliciju i onima koji nisu pa i onima koji uopće nisu glasali. U riječima o poštovanju prema tuđem svjetonazoru, prema političkim suparnicima i prema svim građanima naše zemlje ja sam čuo snažnu poruku uvažavanja i prihvaćanja kakva se rijetko čuje u našoj politici. A ono što možda i nije tako zapaženo odjeknulo, jer nemamo izoštren sluh za to, riječi su o specifičnoj šansi koja je pred nama u kontekstu ulaska u Europsku uniju, šansi da budemo uspješni i da razvijemo samopoštovanje, da poštujemo sami sebe i da nas drugi poštuju. Bez namjere da uspoređujem, linkam ovdje jedan stari Dežulovićev tekst  koji mi se urezao u pamćenje, a za koji mi se čini da ima veze s ovim o čemu je Milanović govorio. Točnije, ima veze s načinom na koji smo navikli živjeti, pomalo depresivni, često nezadovoljni ili, kako bi mi primorci bi rekli, grintavi. E, sad, što je bilo prije jaje ili kokoš, odnosno jesmo li takvi postali jer predugo ne živimo dobro ili smo naprosto grintavi pa samo tvrdimo da ne živimo dobro. Izuzimam iz ovoga protekle dvije krizne godine u kojima stvarno i objektivno ne živimo dobro. No i bez te dvije godine ostaje misao da smo grintavi i nezadovoljni samima sobom već predugo i da su nam razlozi razni.Kako god bilo, optimizam koji je u zraku nakon nedjelje nekako mi daje naslutiti da možemo prestati biti ljuti ili nesretni, depresivni ili apatični. Možemo se napokon početi nositi sami sa sobom i možemo izaći iz vrtloga nepoštovanja prema nama samima. Možemo se izliječiti. Zato mi se Milanovićeve riječi o šansi da izgradimo samopoštovanje čine izuzetno važnima.Sada kada je posve jasno da će Kukuriku koalicija sastaviti novu Vladu optimističan sam i kao gradonačelnik Rijeke. Ne zbog branjenja istih boja i ne zato što mislim da će se sada, u kontekstu iste političke opcije, Rijeka privilegirano brže razvijati od ostalih gradova, već upravo suprotno: optimističan sam zato što vjerujem da će se regije napokon ravnomjerno razvijati i što će decentralizacija napokon dobiti šansu da istinski zaživi. U tome je prilika Rijeke, a ne u istim političkim bojama. I ne bi bilo u redu razmišljati da nam se treba dati više jer smo „najcrveniji u Hrvatskoj koja je pocrvenjela“. Rijeka ima svoje potrebe, svoj potencijal i ciljeve i čini mi se da napokon imamo šansu ravnopravno te ciljeve ostvarivati kao i svi ostali hrvatski gradovi.Decentralizacija i regionalizacija, u smislu ravnomjernog razvoja regija, ne podrazumijevaju samo povećanje prihoda lokalne samouprave nego i spremnost lokalne samouprave da preuzme veću odgovornost, a to je moguće uz povećanje fiskalnog kapaciteta i promjene niza zakona. To je nešto o čemu sam puno govorio kao predsjednik Udruge gradova, a sada te teme imaju šansu biti aktualizirane i kroz stvarne aktivnosti nove Vlade.U svojim predizbornim govorima, pa i u govoru u Rijeci, budući premijer jasno je poručio da je brodogradnja jedna od naših strateški važnih gospodarskih točaka. I ja se slažem jer, što god pričali, brod je još uvijek pravi, ozbiljni hrvatski izvozni proizvod i zato s pravom očekujemo očuvanje brodogradnje ne samo u Rijeci nego i u ostalim hrvatskim brodogradilištima. Uz to, ne umanjujući značaj ostalih luka, jasno je da Riječka luka ima doista najveći potencijal i nije bezrazložno prepoznata kao takva i kroz povijest stoga je nastavak ulaganja u luku i neophodnu infrastrukturu, pri čemu mislim na željeznicu bez koje luka nema smisla, za ovu regiju izuzetno bitno. A razvoj luke treba pratiti ubrzanje odavno planiranih projekata poput izgradnje novog terminala na Zagrebačkoj obali, uređenja Delte i Porto Baroša i izgradnje ceste D403. Sve je to u Rijeci predugo na čekanju i sada konačno postoji šansa za ubrzanje realizacije ovih projekata. Ponavljam, ne zato što su oni bitni samo za Rijeku, ili zato što Rijeka to privilegirano zaslužuje, nego zato što su bitni za cijelu zemlju.

Rezultati izbora u Sloveniji na kojima je pobijedio Zoran Janković, buduća nova Vlada u Hrvatskoj i činjenica da ulazimo u Europsku uniju trojno će doprinijeti ubrzanju izgradnje nedostajućeg dijela autoceste kroz Sloveniju koja će Rijeku povezati s Postojnom i Ljubljanom odnosno Koprom i Trstom. I to je razlog za optimizam.

A kada bih govorio o tipično riječkim ili regionalnim temama, i ispisivao našu riječku listu želja pred novom Vladom, onda bih u prvi plan postavio Sveučilišnu bolnicu i dovršetak izgradnje Kampusa. Naime, ako izuzmemo ulaganja kroz samodoprinose, kao ulaganja samih Riječana od čega je prošlo već više desetljeća, zadnji planski bolnički kapaciteti u Rijeci su građeni u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Zbog toga je izgradnja novog riječkog KBC-a projekt kojim će se nova Vlada, iskreno se nadam, ozbiljnije pozabaviti od svih dosadašnjih Vlada. A Kampus, odnosno njegov dovršetak, posve je razuman korak usklađen s razvojnom strategijom baziranom na znanju. Dugoročno gledano, Kampus kao rasadnik izvrsnosti stvorit će generalno povoljniju poduzetničku klimu za razvoj i ulaganja.

Iz prve ruke znam da nova Vlada mnoge od ovih projekata prepoznaje kao važne i zato sam i kao gradonačelnik Rijeke i kao građanin ove zemlje optimističan. Dakako, svima nam je jasno zašto nakon promjena koje smo u nedjelju dočekali nema euforije. Posve je razumljiva suzdržanost u emocijama i svojevrsni nedostatak ushita. No, vatrometi nisu bitni i nismo željni bajki. Odgovornost je ključna riječ pobjedničkog govora budućeg premijera jer to nalaže ozbiljnost situacije u kojoj se nalazi naša zemlja. Pa iako stjerani do ruba litice, meni je ok što smo barem izabrali šansu da ne izgubimo ravnotežu i ne survamo se u ponor.

Skromni optimizam? Ali ipak optimizam.

 

Tekst: V. Obersnel