Oni koji ne pamte prošlost osuđeni su na njeno ponavljanje

Objavljeno: | Komentari | Tagovi:

Oni koji ne pamte prošlost osuđeni su na njeno ponavljanje

Ovaj citat poznatog mislioca, danas se nalazi na mnogim spomenicima, vojnim grobljima i naravno – u Auschwitzu.

Hrvatska je u prošlom stoljeću pobijedila u dva obrambena i oslobodilačka rata. Jedne od tih pobjeda s ponosom se prisjećamo danas, na dan kada je 1942. kraj Siska osnovana jedna od prvih antihitlerovskih postrojbi u već pregaženoj Europi, u borbi koja je oduzela mnoge živote, i koja je do kraja uključila 500.000 hrvatskih građana, uvrstivši nas na stranu pobjednika u drugom svjetskom ratu.

Drugu pobjedu obilježit ćemo 25. lipnja, kada slavimo Dan državnosti.

Pobijediti u oslobodilačkom ratu svugdje je u svijetu uvijek bila jedna od osnova za istinski patriotizam.  Ne i kod nas, izgleda.

Kod nas se desilo neko patološko izvrnuće teza, gdje smo zaboravili kako su hrvatski fašisti bezbroj puta izdali hrvatski narod, kako su predali teritorij i krunu strancima. 

Danas zaista nitko ne može tvrditi da je „domaća refašizacija“ tek uzgredni folklorni fenomen s rubova društva. Ona se što aktivno, što pasivno, ohrabruje katkad i s najvišeg nivoa, kada crnokošuljaši nekažnjeno šetaju Hrvatskom, kada se fašistički simboli vide na velikim sportskim događanjima, kada se uz atmosferu linča prijeti uglednim javnim osobama iz medijskog i kulturnog života. kada se najcrnji revizionizam pokušava uvrstiti u školske programe i kada je govor mržnje postao praktički javni standard, zbog čega Hrvatska malo pomalo stiče status „zemlje slučaja“ u europskim okvirima. 

Za one, koji bilo zbog ignorancije, neobrazovanosti ili zlih namjera,  zagovaraju tzv. „pomirbu“ s ultradesnim tendencijama i tobožnju nevažnost svjetonazora u svakodnevnici, pa čak i u politici, reći ću sljedeće: 

Zapadna demokracija u dijalog uključuje spektar od konzervativnih do liberalnih političkih i svjetonazorskih opcija. Taj dijalog nije nikada lagan niti jednostavan, niti je tako zamišljen. Zamišljen je tako da se neprestano razvija.  I tako to treba biti u demokratskom društvu.

Međutim, kada neki svjetonazor uključuje dokidanje prava drugih ljudi, otvorene laži i difamaciju koje sada i kod nas dobro poznamo kao „fake news“, a uz to i falsificiranu povijest, srednjovjekovne obrazovne programe, psihologiju rulje i čisti govor mržnje, onda ne može biti dio demokratskog dijaloga i vjerujem da je to jasno svakom prisebnom građaninu ove zemlje. Takvo što ne može biti doprinos razvoju demokratskog dijaloga i ne predstavlja nikakvu društvenu vrijednost, kako se često nastoji prikazati. Upravo suprotno, radi se o razaranju svih vrijednosti.

Mi,  Europljani, u povijesti smo puno puta na vlastitoj koži osjetili gdje su nas takve tendencije odvele. Pokazalo se da društva temeljena na mržnji i šovinizmu, na konformiranju prijetnji i strahu -  nikada, ali ama baš nikada ne opstanu. Naposljetku nestanu, ali ne prije nego što se plati stravična cijena i izgube čitave generacije. Da li ovu lekciju moramo zaista ponavljati?

Duboko vjerujem da pristojni prisebni građani ove zemlje vjeruju da ovu lekciju NE moramo iznova učiti. Vjerujem  da neće odvratiti pogled i zatvoriti oči dok se manjina (iako vrlo aktivna i organizirana manjina)  kocka budućnošću zemlje.

Antifašizam danas ne oslobađa grad, nema bombi i nisu potrebne puške.

Antifašizam danas ima zadaću oslobađati ljudski duh. I štititi ga od nazadnih i neofašističkih svjetonazora. Katkad kroz male svakodnevne činove  koji utjelovljuju građansko dostojanstvo, katkad kroz civilne i političke platforme, ali nikada kroz zatvaranje očiju. To nije samo naša obveza, to je i naše pravo.

I zato, čestitam vam Dan antifašističke borbe!

 

 

Tekst: Vojko Obersnel