Nemoj mi percem prijetiti…

Objavljeno: | Komentari | Tagovi:

Nemoj mi percem prijetiti…

Pet medija – Novi list, Jutarnji list, Večernji list, Slobodna Dalmacija i Glas Istre – upozorili su javnost, u nedavno objavljenom otvorenom pismu koje su zajednički potpisali, da se nalaze „pod sustavnim pritiskom SDP-a“  jer im u redakcije stižu demantiji i ispravci na vijesti koje objavljuju o SDP-u. 

Dapače, glavni urednici tvrde da im se izravno  prijeti jer te ispravke šalje odvjetnički ured koji ima punomoć  predsjednika SDP-a za zastupanje pred sudom.

Vjerojatno se ne bih imao potrebu osvrtati na to pismo da  u njemu ujedno nisu prozvani i načelnici i gradonačelnici, a jedan od SDP-ovih gradonačelnika sam i ja i to s podužim stažem, i proteklih sam godina poslao popriličan broj ispravaka na razne članke, pa je sasvim logično da se osjećam i osobno prozvanim. Bezrazložno. I to zato što u ovih 17 godina, sa svim ispravcima koje sam poslao, sloboda pisanja o meni nije nimalo narušena, niti itko preda mnom strepi. Naime, i dalje isti novinari pišu, i dalje šaljem ispravke.  

Pa zato želim reći nešto o ovom aktualnom  „sustavnom i sve intenzivnijem pritisku SDP-a“ te „grubim nasrtajima na slobodu tiska“. Da je predsjednik SDP-a, blago rečeno - nemušt, neinformiran i usmjeren na posve pogrešne teme – to valjda već i ptice na grani znaju, već i slijepi vide i gluhi čuju. Takav je. Ne zna iznjedriti sadržaj, ne zna se obratiti, valjda ne zna ni kome se obraća. I nije jedini. Zato se SDP i nalazi na prilično niskim granama u zadnje vrijeme. Naši birači kolutaju očima, čude se mnogočemu, kažu – kako da glasamo za takvog tipa? Nemam odgovor. To su problemi „uzvišene prirode“ vodstva stranke. Osobno sam govorio gdje je trebalo i kad je trebalo i sad čekam – slično kao i birači – da netko zaustavi silaznu putanju. Možda sam Bernardić glavom i bradom ako ikada shvati u čemu sve griješi.

To je stanje. Jesam li možda nešto netočno napisao? Nešto s čime se prosječni član ili prosječni birač ne bi mogao složiti? I sad, kako je moguće da takva stranka koja trenutno lipsa, ili jedva hvata dah pripremajući se na dubok zaron do dna poljuljanog povjerenja, ima uopće mogućnost ostvariti ikakav pritisak? Čime može pritisnuti ikoga? Kojim utjecajem, kojom objektivnom moći i, povezano s time, kakvom prijetnjom? Zar potpis odvjetničkog ureda pod ispravkom ili demantijem tjera takav strah u kosti? Otkad se to urednici i novinari boje odvjetničkih ureda? Pojma nisam imao da stvari tako stoje.

Ako su ispravci i demantiji, kao forme zajamčene Zakonom o medijima, postali simbol pritisaka i prijetnji, onda stvarno imamo vrlo zbunjene urednike i novinare. Naime, svaki urednik, temeljem istog tog Zakona ima pravo ne objaviti ispravak i to točno u ovim slučajevima nad kojima plaču potpisnici otvorenog pisma: kad se ispravkom ne ispravljaju činjenice i kad je ispravak nerazmjerno duži od teksta koji se ispravlja. I? U čemu je onda problem? Nemojte objaviti ispravke koji vam se šalju ako smatrate da ne zadovoljavaju propisanu formu i o tome obavijestite pošiljatelja. Sve po Zakonu. Čemu kukumakanje?

U idealnom demokratskom društvu šalju se ispravci i demantiji na netočne članke, i to upravo zato jer ispravci i demantiji nisu pritisci ni prijetnje nego kulturne, demokratske, zakonom dogovorene forme.

Ali u ovoj demokraciji u kojoj živimo, novinari i urednici očito su navikli na drugačije pristupe pa ih ispravci i demantiji jako zbunjuju – navikli su, valjda, da se stvari rješavaju tihim i odrješitim rezovima, da ministri traže zabrane filmova ili emisija, da se ekspresno smjenjuju voditelji, urednici i cijele postave ključnih ljudi u medijima kada stranke desnice preuzmu vlast i da nitko nema pravo o tome išta reći jer će i on sam valjda biti smijenjen. Izgleda da su ti načini bolji od ispravaka i demantija? Nema papira koji stižu u redakcije, sve se odvija bez pisanog traga, nitko ne zna tko je točno koga nazvao i što zatražio i svima su samo pognute glave. Takav pritisak cilja precizno u najslabije karike i stvar puca jednostavno. Ljudi rade, pa odjednom više ne rade – i koga briga?  Izgleda da pet redakcija koje su se potpisale pod spomenuto pismo taj način smatra puno ljepšom suradnjom s tzv. pozicijama moći nego zaprimanje potpisanih ispravaka.

Pitam se, na primjer, zašto nisam primijetio neke ekskluzivne vijesti o Agrokoru i o tome što se tamo zbiva na stranicama potpisanih pet dnevnih novina. Vijesti krenu kad se više ne mogu zaustaviti neovisni portali. Nije li tako? Ali sigurno nitko ne vrši nikakav pritisak, ni Vlada, ni Ministarstvo gospodarstva, ni sam Agrokor… Sigurno ne. Hoću reći, sigurno ne šalju ispravke i demantije ugrožavajući slobodu medija. Eventualno možda nazovu, onako, da pitaju kako ste, kako hobiji, da malo popričate o vremenu.

Medijima i novinarima sigurno treba više solidarnosti, ali ne oko ispravaka i demantija. Neovisne novinarske inicijative, koje predvode istinski borci za neovisno novinarstvo, podržavam u svako doba dana i noći, kao i svatko tko uspijeva ostati normalan u ovoj zemlji. No, ovo što ste u otvorenom pismu složili to nije ni inicijativa, ni solidarnost, ni borba za neovisnost. To je naprosto tragikomično cmoljenje.

Gospodo urednici i novinari pet potpisanih redakcija, predsjednik moje stranke bio je loš izbor za SDP, stanje u našoj stranci trenutno je zbog toga loše. Slažem se. To vidite vi, to vidim i ja.

Međutim, postoji nešto što vi ne vidite, a što nagriza vašu struku iznutra, čini vas nevjerodostojnima, čini vas kukavičkim Borgom koji nema hrabrosti, a nažalost ni znanja ni vještina, baviti se zaista Novinarstvom.  Prije nego što potpišete otvoreno pismo u kojem ispravke i demantije proglašavate nasrtajima i pritiscima,  trebali biste dobro razmotriti što se to događa u vašim redovima, u vašim redakcijama. Kome ispravci zaista smetaju? I tko to nije kadar, poštujući sve postulate novinarskog posla, napisati članak u kojem se nema što ispraviti?

A onda napravite i dodatni napor u introspekciji pa se zapitajte o koliko važnih tema niste pisali ni slova? I koji su bili razlozi? Promaklo vam je? Niste pratili? Ili - htjeli ste, ali niste mogli? Pa zašto?

Vaše je Otvoreno pismo toliko smiješno i toliko mu smisao ne mogu dokučiti da mi još samo pada na pamet da vam je, moguće, neka strašna, u pismu neimenovana neman doista priprijetila prilično velikom gromadom užasa ako ne uzviknete ovo siroto: „Nemoj me percem strašiti!“. Jer zašto biste se, zbilja, ovako i ovoliko bez razloga ponizili?

Preporučujem vam film The Post s Meryl Streep i Tomom Hanksom. Podsjetit će vas što je novinarstvo i vidjet ćete kako veliki ljudi ne plaču pred malim ljudima.

A ja sada odoh na karneval, ali onaj tradicionalni koji traje samo mjesec dana a ne cijelu godinu.

 

 

 

 

Tekst: Vojko Obersnel