Na to smo čekali?

Objavljeno: | Komentari | Tagovi:

U subotu sam, na našem Korzu, potpisao peticiju za raspisivanje referenduma o pristupanju Hrvatske NATO savezu. Bilo je prekrasno sunčano jutro i puno Korzo ljudi, a izuzetno mi je drago da je i na štandu, gdje se potpisivala peticija, također bila gužva.

Poželio sam uspjeh organizatorima peticije, a time i svima nama jer ovom peticijom polažemo ispit zrelosti iz demokracije koju u Hrvatskoj nastojimo razvijati posljednjih 18 godina. Slučaj je htio da se ova peticija potpisuje baš u godini u kojoj bi Hrvatska demokracija trebala postati punoljetna. Je li doista postala punoljetna i odrasla pokazat će upravo rezultat ove peticije.

Ako se ne skupi potrebnih 450 tisuća potpisa, bojim se da će to biti znak da je svijest o biti demokracije daleko od nas. Pri tome uopće nije bitno jesmo li za NATO ili nismo, bitno je da uspjehom ove peticije dokažemo da želimo aktivno sudjelovati u donošenju jedne tako važne političke odluke. Nema boljeg načina od referenduma da saznamo što većina građana misli o tome i, iskreno rečeno, nije mi jasno zašto Vlada toliko ustraje na odbijanju referenduma. Možda jer se potpisivanje referenduma poklapa s dolaskom predsjednika Busha, a njemu se valjda to ne bi svidjelo.

Ma, navikao je on na to i u svojoj zemlji. Prilikom zadnjeg boravka u New Yorku, na brojnim kioscima sam imao prilike vidjeti naljepnice s tekstom "More Trees less Bush" i, naravno, nisam odolio, pa sam ih kupio nekoliko. Usput, moram priznati da ne spadam među one koji su oduševljeni, a pogotovo ne ponosni, što će nas posjetiti baš Bush. Da se radi o nekom drugom američkom predsjedniku, bio bih sigurno znatno zadovoljniji. Ali radi se o čovjeku koji je mimo međunarodnog prava i Ujedinjenih naroda pod krinkom borbe protiv terorizma i za demokraciju, uzeo pravdu u svoje ruke i time unesrećio mnoge. Kako u SAD-u, tako i širom svijeta.

Kažu stari ljudi "što se više sagibaš, više ti se guzica vidi" i zato ne razumijem, kad je u pitanju naš skori gost, nikakvo oduševljenje, a o ponosu da i ne govorim. Brine me i to što o ovim temama vlada gotovo potpuno odsustvo kritičkog promišljanja u hrvatskim medijima, ok, možda s izuzetkom Novog lista.

Nadam se samo da će tako ostati i nakon promjene vlasničke strukture. Volim reći "našeg Novog lista" iako nikad nisam imao niti jednu dionicu. Vjerujem da je Robert Ježić dovoljno mudar i da prepoznaje da Novi list može opstati samo njegujući svoju specifičnost, u što jednako spadaju neovisnost i regionalizam. Poznavajući ga, nemam razloga sumnjati u to, ali ipak mi je žao da je još jedna plemenita ideja o malom dioničarstvu pokleknula pred naletom tržišne ekonomije i krupnog kapitala.

Odoh ja, ovo je skliski teren, pa se vraćam na peticiju za referendum. Dakle, još jednom, iskoristite priliku, prošećite Korzom i potpišite peticiju radi sebe, radi svog dostojanstva, radi svijesti da želimo i možemo sami sudjelovati u donošenju ove odluke.

Vidimo se na Korzu.

Komentari