Katkad je kalendar pametniji od ljudi

Objavljeno: | Komentari | Tagovi:

Katkad je kalendar pametniji od ljudi

„Tvoj Hajduk... nalazi se danas, nakon trogodišnjih fašističko-ustaških progona, na slobodi.“

Ovo su riječi koje su se našle na letku koju su po okupiranom Splitu 1944. raspačavali podržavatelji Hajduka. Na taj su način - okupiranom Splitu, i svim navijačima jednog od najslavnijih nogometnih europskih klubova tog vremena, kojeg su povjesničari proglasili timskim „šampionom antifašističke borbe“ - objavili da su se uspješno pridružili partizanima. I to nakon što su upravo ti igrači Hajduka godinama, zbog svojih izrazito lijevih uvjerenja i pritom riskirajući živote, odbijali ući u talijansku ligu, a potom i u ligu NDH. U to je vrijeme narod Dalmacije, a i cijele Hrvatske, znao što je danas nekim čudom uspio zaboraviti – a to je da je Poglavnik Pavelić, po kratkom postupku i drage volje, Dalmaciju izdao i predao na nemilost talijanskim fašistima.

70 godina kasnije, Hajduk je opet na naslovnicama svih svjetskih medija, na portalima, ama baš posvuda – sa slikom velike svastike na travnjaku svog stadiona.

Nikad nisam zaista uspio shvatiti kako se toliko toga, oko nekada crvenog i slobodarskog Splita i njegovog isto tako slobodarskog nogometnog kluba, prometnulo u štovanje ustaštva i poglavnika, koji je – ponovo podsjećam - isti taj dalmatinski kraj, bez da trepne okom, isključio iz sastava „nezavisne“ Hrvatske i predao talijanskim fašistima.  

A onda, nakon što je poljudska svastika svijetom prenijela hrvatsku sramotu, Predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza poručio nam je da je ljut. To dolazi iz usta čovjeka koji se, bez ikakvog skrivanja - išao pokloniti na Pavelićev grob. Dalje nam isti gospodin poručuje da je ljut “jer su se prekršila pravila”. Pa će sada HNS morati – kao da je riječ o kazni za nepropisno parkiranje - plaćati novčane kazne. 

Pravila? Nisu „pravila“ ta koja su prekršena. Prekršen je zakon. I prekršen je Ustav Republike Hrvatske.

Ustav Republike Hrvatske se krši svaki dan dok čitave i nedirnute, cvijećem okićene, stoje spomen-ploče zločinačkim ustaškim krvolocima i njihovim bojnama. I dok ih razni javni djelatnici obilaze i ponosno se uz njih uslikavaju. 

Pogriješili smo, to je sada izvjesno. Kada smo dopustili da nam djeca uče povijest u kojoj su prešućeni zločini NDH. I kada smo dopustili da nova pokoljenja ne doznaju da su upravo hrvatske antifašističke jedinice, prve i dugo vremena najbrojnije u Narodno-oslobodilačkoj vojsci - zaslužne što smo se našli na strani pobjednika u drugom svjetskom ratu. I tako dalje.

Nažalost, nije to jedino gdje smo pogriješili.

Već dvadeset godina velika i tiha većina u Hrvatskoj šuti pred pro-fašističkim ispadima. Malo-pomalo, ta je šutnja postala norma. I sada imamo ne samo stadionski fašizam, već i svakodnevno, vrlo sustavno institucionaliziranje fašizma. Mnogima se stadionski i koncertno-festivalski fašizam čini groznim, ali uvijek može još gore.

Odbijam vjerovati da većina hrvatskih građana zaista želi živjeti u zemlji gdje je crnokušuljašenje norma. Gdje ti šaka ili kamen mogu doletjeti u glavu jer drukčije misliš. I gdje policija neće doći po onog tko je bacio kamen. Gdje je svako neslaganje tog tipa nacionalna izdaja koja se razapinje. Gdje se slavi i nagrađuje manjak razmišljanja. Gdje se odbacuje prosvjećenost i pismenost. Gdje se, malo pomalo, u ime “krvi i zemlje” sve može dozvoliti. Lustracijemaltretiranja „nevjernika“ i pripadnika drugih vjera... različitih ovih i onih opredjeljenja. Gdje je sasvim normalan primitivizam. Nasilje. Iracionalnost. Gdje su mržnja i nasilje u medijima i na društvenim mrežama odjednom  postali “sloboda govora i izražavanja” .

Nemojmo se zavaravati, fašizam je naučio svoju lekciju.

Danas se koristi demokratskim sredstvima kako bi uništio demokraciju. Zlouporabljuje referendume kako bi srušio prava drugih. Koristi fraze “sloboda govora” kako bi u konačnici zatro slobodu govora.

I zbog svega toga držim da je dosta zgražanja, iako je zgražanje sasvim normalna i ljudska prva reakcija. Bezbroj smo se puta uvjerili da ni zgražanje, ni puko prozivanje i novčane kazne nisu ništa postigle dosad, pa neće ni nadalje.

Vjerujem da je vrijeme za djelovanje i akciju. I da se trebamo sjetiti da smo (još uvijek) slobodni građani, u slobodnoj zemlji, i da imamo sva prava i sva demokratska sredstva da se suprotstavimo tom valu crnila.

22. lipnja u Hrvatskoj je neradni praznik, Dan antifašističke borbe. Nije to neki, tako, eto... proizvoljni datum, kako mnogi simpatizeri stadionskog fašizma i ultra-desničarenja misle. Premda je i za njih to neradni dan koji će spojiti s vikendom. 

Svakog 22. lipnja se prisjećamo da je 1941. na taj danu šumi Brezovica kod Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred, ujedno i prva anti-hitlerovska postrojba u tadašnjoj okupiranoj Europi. Polovica članova tog prvog odreda dočekala je pobjedu nad fašizmom, a neki su se kasnije priključili Domovinskom ratu kao rukovodeći vojni kadar.

Toliko o povijesnom identitetu. Katkad je kalendar pametniji od ljudi.

Sretan vam Dan antifašističke borbe!

 

 

 

 

 

 

Tekst: V. Obersnel