Jasenovac nije prometna nesreća

Objavljeno: | Komentari | Tagovi:

Jasenovac nije prometna nesreća

Zamislite da se lideri europskih zemalja dogovore da će žrtvama holokausta, dakle milijunima mučki ubijenih ljudi, uključujući i milijune  djece, počast odati u nekakvoj patvorenoj tišini, u kojoj će cijela Europa „iz pijeteta“ šutjeti o tome što se u holokaustu dogodilo. Zamislite da se usput europska javnost dogovori da se svi logori smrti, Auschwitz, Birkenau i drugi  – „depolitiziraju“, ergo da se ne bi dalje produbljivale „podjele“ između onih koji smatraju da genocid eto nekako i nije zločin i onih koji smatraju da progresivno čovječanstvo nikada više ne smije dopustiti takav užas i pad svega ljudskog? Da se eto, malo zašuti, da se „politički ne talasa“, jer logori smrti nisu bila mjesta izvršenja zločinačke politike nego, eto mjesta gdje su ljudi, kao uostalom i drugdje u Europi i svugdje odvajkada  – radili  i umirali. Pa bi u tom duhu, kao što je ironično predložio jedan kolumnist bilo najbolje sve logore smrti pretvoriti u obrtničke muzeje gdje bi se izložili ručni radovi logoraša, a sve u slavu njihovim obrtničkim vještinama i fizičkom radu.

Ne možete takvo što zamisliti?

Upravo su na toj liniji i u tom duhu bili prijedlozi i potezi kojima smo proteklih tjedana svjedočili u hrvatskoj javnosti, na temu našeg domaćeg fašističkog proizvoda – logora smrti Jasenovac. 

Kao da je Jasenovac prometna ili avionska nesreća, u kojoj je zbog nesretnog zatajenja motora tragično poginulo dvjestotinjak hrvatskih građana, pa ćemo sad iz pijeteta proglasiti dan nacionalne žalosti i izraziti sućut porodicama poginulih –  a potom krenuti dalje svojim poslom?!

Prometna nesreća ili mjesto na kojem su je zaklano najmanje 80.000 ljudi, mjesto koje su čak i njemačke nacističke inspekcije smatrale neljudskim paklom?

Da nije riječ o trenutnoj proljetnoj zbunjenosti, demonstrirao nam je jasno gromoglasni pljesak kojim je ispraćena premijera maloumnog diletantskog revizionističkog „dokumentarca“ Jakova Sedlara. Kad je izraelska veleposlanica reagirala na ovaj, po Hrvatsku sramni filmić, njegov joj je autor odgovorio s istim manjkom zdravog razuma s kojim je i napravio dotični film. Nije to prvi put da se domaći desni marginalci nabacuju kamenjem na strane uglednike. Primjerice, pred godinu dana neki od njih su ispsovali i proglasili boljševikom norveškog veleposlanika koji ne samo da je prisustvovao osnivanju antifašističke lige. Gospodin veleposlanik je uljudno objasnio, „protiv Pavelića smo se borili a partizanima smo zahvalni,“ usput napomenuvši kako je norveški kralj Olaf V. 1976. godine otkrio spomenik hrvatskim partizanima koji su deportirani u Norvešku gdje su svoje živote dali boreći se protiv nacizma i fašizma. 

Nimalo ne sumnjam da su naši crnokošuljaši inteligentno zaključili da tu pomoći nema te da je i norveški kralj – boljševik.

A SAD - ZAISTA NEZGODNI DOKUMENTARCI

I , kako nezgodno, baš se nekako početkom ovog travnja zgodilo i da je prestižni svjetski francusko-njemački TV kanal Arte emitirao dokumentarac  „Rechts, zwo, drei - Driftet Europa ab?“ ( „Desno, dva, tri - kreće li se Europa udesno?“). Film se bavi populističkom i ekstremnom desnicom u Europi, a taj se fenomen prikazuje na osnovi primjera iz Njemačke, Francuske, Poljske i – Hrvatske.  Ali, i mi konja za trku imamo. Kad su neki kompromitirani protagonisti fašizacije Hrvatske prozvani zbog pojavljivanja u filmu, nisu se propustili proslaviti ingenioznim izjavama o tome kako pate od neke vrste amnezije koja ih priječi da se sjeti da su sudjelovali u onome što su europske kamere snimile. Zajedno sa zvukom, naravno.  

Da Europa nisu samo restorani i muzeji, mogao se uvjeriti i najviši državni vrh, kada su se veleposlanici vodećih zapadnih zemalja i naših ključnih saveznika nasamo sastali u Zagrebu i s istog tog sastanka predsjednici uputili poruku da su zabrinuti za slobodu medija u Hrvatskoj. Ako su mediji dobro prenijeli – čini se da naša predsjednica nije bila najzadovoljnija veleposlaničkim sastančenjem. Na svu sreću, potom je u Zagreb hitno doletio specijalni američki izaslanik za pitanja Holokausta, pa smo konačno dobili po prvi puta priliku čuti što predsjednica stvarno misli o ustašluku. Ili ne?

TRAVANJSKI OBRAZ 

I tako je naša domovina, koja je kao pobjednik izašla iz Domovinskog rata, ali i iz „onog rata prije“, kada je bok uz bok sa saveznicima pobijedila sile Osovine, dobila, i to praktički u samo jednom mjesecu, novi imidž u međunarodnoj javnosti. Imidž male, profašističke zemlje koja se ne može pogledati u ogledalo i koja, nikakvom vanjskom silom natjerana, ubrzanim koracima srlja u natrga u najmračnije kutke svoje povijesti.

Kako bilo, upozorenja međunarodne javnosti više se nisu mogla ignorirati, pa je hrvatski državni vrh počeo na sva usta govoriti o ugledu zemlje. Slušali smo kako ovakva klima šteti ugledu zemlje u svijetu, slušali smo kako se moramo dogovoriti što ćemo reći – tako da nam se prestane narušavati ugled u svijetu. Ako sam dobro shvatio, ne moramo ništa promijeniti, a kamoli shvatiti, već samo malo pripaziti što pričamo, da ne bi susjedi loše mislili o nama? Nema veze što ćemo pustiti 5.000 crnokošuljaša  da marširaju po Zagrebu i prijete slobodi medija, i da nitko za to zakonski ne odgovara, da ih snage reda ne zaustave, već da im možda samo udijelimo medijsku packu? I to će u očima svijeta biti sasvim uredu, a nama sasvim dovoljno?

SVE USTAŠKE IZDAJE: „NEZAVISNA“ DRŽAVA HRVATSKA IMALA JE TALIJANSKOG KRALJA

Znate li tko je kralj Tomislav II? Ako ne znate, naročito ako ste mladi, nije vaša krivica. Nitko u školama ne spominje da je Pavelić isposlovao da NDH dobije kralja, i to ne  hrvatskog, nego – talijanskog. U izdajničkom činu par excellence, Pavelić je tražio od tadašnjeg talijanskog kralja da princu Amionu od Savoye dozvoli da postane kralj NDH. Što je tražio, to je Pavelić i dobio. Pa je 18. svibnja 1941. spomenuti i princ u Rimu okrunjen kao službeni kralj Hrvatske i pritom  uzeo i hrvatsko ime - Tomislav II. Za svaki slučaj, predali su mu i Zvonimirovu krunu.

Nitko mladeži ne govori da je isti taj Pavelić cijeli hrvatski Jadran izdao i na pladnju predao talijanskim fašistima, i to ne nakon izgubljene bitke – nego jednostavnim potpisom. 

Zašto netko svim onim mladim ljudima koji na tribinama Poljuda izvikuju ustaške pozdrave i viču „Srbe na vrbe“ ne pokaže slike i dokumente o zajedničkim ustaško-četničkim pijankama u Splitu tijekom drugog svjetskog rata? 

Zašto učenicima osnovnih i srednjih škola netko na satu povijesti ili etike ne pokaže faksimile Pavelićevih naredbi kojima se određuje da se obiteljima poginulih četnika ima dati sva potreba pomoć i isplatiti penzija? Vjerojatno zato jer mladi nisu glupi, pa bi smjesta shvatili da Pavelić nije mučenik ni borac za slobodu, već kukavica i jedan od najvećih izdajnika u povijesti Hrvatske.

Također, kada se povijest ne bi tako blatantno na svakom uglu falsificirala, vjerujem da bi se mladi lakše sjetili zašto su im djedovi i pradjedovi, bake i prabake ginuli po vrletima u krvavoj borbi protiv ljudi koji su nositi iste te crne kape kao i neki navijači Hajduka. Istog toga Hajduka koji ni pod strašnim pritiscima nije nikad pristao igrati niti u NDH niti talijanskoj ligi, i čiji je cijeli sastav u Drugom svjetskom prešao u partizane te još za vrijeme rata pronosio slobodarski duh i optimizam igrajući utakmice sa saveznicima.

LIJEPO JE REKAO TUĐMAN

Ne gajim nikakve iluzije o tome da će netko pročitati ovaj blog pa onda čudnim čudom početi dijeliti moj svjetonazor ili se iz glasača HDZ-a preko noći pretvoriti u glasača SDP-a. Ali možda će poslušati  Tuđmana koji je jasno izrekao svoj stav o ustaškom znakovlju. Ponovit ću što sam već jednom rekao:  Pokojni predsjednik Tuđman je imao tu pamet i razum da u Ustav RH unese antifašizam kao tekovinu i temelj na kojem je nastala hrvatska država, a čak je i Titovu bistu držao na Pantovčaku.

NATRAG NA VJERONAUK KOJI TO NIJE

I dok se cijeli državni vrh trsi da obriše crnilom zablaćeni obraz Hrvatske, dok Papa Franjo pred cijelim svijetom demonstrira najsvjetlije lice kršćanstva, na satima vjeronauka u Hrvatskoj se kao obrazovni materijal, pušta Sedlarov filmski uradak.

22. travnja 1945., oko 10h ujutro, oko 670 golorukih, izranjavanih i izgladnjelih logoraša koncentracijskog logora Jasenovac, na povik Ante Bakotića “Naprijed drugovi!”, krenulo je u proboj.

Možda sve što mi ovog 22. travnja 2016. trebamo napraviti jest zapisati se: jesmo li mi stvarno digli ruke sami od sebe, od čovječnosti i zdravog razuma?

U protivnom, Kožarićevo Prizemljeno sunce može ostati prekriveno, kao simbol pomrčine svijesti i savjesti našeg društva.  

 

Tekst: Kulturnjaci 2016 Kulturpunkt