Gradovi, općine i porezi

Gradovi, općine i porezi

Objavljeno: | Komentari | Tagovi:

Porezne reforme ovih su dana jedna od vrućih tema. Svakodnevno u medijima nalazimo napise i priloge posvećene ovoj ili onoj izmjeni u poreznom sustavu, i gotovo svatko razmatra na koji će način najavljene promjene utjecati na našu svakodnevnicu, dubinu džepa, štednju i slično.

Lokalna samouprava, međutim, mjesto je na kojem se najavljene porezne reforme dotiču svih nas na ponešto drugačiji način. Praktički svaka od mnogih djelatnosti, redovnih usluga i projekata za koje je odgovorna lokalna samouprava – bilo da je riječ o gradovima, općinama ili županijama –  financira se iz prihoda koji su zakonom namijenjeni jedinicama lokalne samouprave. Među spomenutim prihodima po visini je svakako najznačajniji i najsigurniji porez na dohodak, a to je porez koji svi plaćamo na naše plaće. Ovo je zajednički porez, što znači da ga između sebe dijele država i regionalna i lokalna samouprava, dakle županije i gradovi. Do posljednje izmjene zakona, gradovi su dobivali 55% ubranih prihoda od poreza na dohodak, a ostatak se dijelio između županija i države. Na taj porez na dohodak uplaćivao se još i prirez, koji je ustvari izvorni porez lokalne samouprave. Svaki grad neovisno donosi odluku koliko će prirez iznositi, a u Rijeci on konkretno iznosi 12%.  Da bismo razumjeli o kakvim prihodima se radi, ukupni prihodi od poreza na dohodak za 2011. u Rijeci iznosili su 244,8 milijuna kuna, dok se prihodi od samog prireza  kreću oko 47 milijuna kuna.

U cijeloj ovoj temi, nemojmo zaboraviti da u svim državama na svijetu postoji određena tenzija između lokalne samouprave i državne vlasti. Lokalna vlast je uvijek zainteresirana za što više autonomije, samostalnosti i što veće izvore prihoda po osnovi poreza. Od države do države, postoje i vrlo različiti modeli. Na jednom se kraju spektra nalazi Danska koja je primjer maksimalne decentraliziranosti i gdje se, tako reći, od ukupnog prometa novca više od 60% troši na razini lokalne samouprave. Za usporedbu, u Hrvatskoj isti taj postotak iznosi oko 12. Ovaj podatak prilično zorno ilustrira veliki stupanj decentralizacije u Danskoj i veliki stupanj centralizacije u Hrvatskoj. Ovakvo se stanje u Hrvatskoj s ulaskom u EU ne mora bitno promijeniti, budući je Europa u tom kontekstu vrlo  liberalna, pa svaka država može imati svoju poreznu politiku. 

Činjenica je da je u Hrvatskoj jedini korak stvarne decentralizacije napravila Račanova Vlada, koja je lokalnoj samoupravi povećala prihode, a ujedno joj i omogućila da preuzme osnivačka prava nad osnovnim školama i u organizaciji vatrogasnih postrojbi, dok su županije tada djelomično preuzele brigu o zdravstvenoj i socijalnoj skrbi. 

Otad, pa od danas, HDZ-ove Vlade uglavnom su vodile politiku kojom su se ukidali prihodi lokalne samouprave. Primjerice, Sanaderova Vlada je porez na dobit u potpunosti namijenila državi. I premda je udio u porezu na dohodak nešto povećan, tim je potezom, u principu, lokalna samouprava izgubila veliki dio svojih prihoda. Potom je pred dvije godine Vlada Jadranke Kosor povećala neoporezivi dio plaće na 1800 kn, što je za posljedicu imalo smanjenje prihoda iz poreza na dohodak po osnovi između 5 i 10%. Taj se gubitak lokalnoj samoupravi ničime nije nadoknadio, odnosno kompenzirao.

Nova Vlada Zorana Milanovića pokazala je da lokalnu samoupravu vidi kao partnera. Nedavni sastanak premijera i nekolicine ministara s predstavnicima Udruge gradova bila je ujedno i prva prigoda u kojoj je neki hrvatski premijer primio predstavnike Udruge gradova,  iako smo takav sastanak od HDZ-ovih Vlada tražili nebrojeno puno puta. 

Vjerujem da smo svi svjesni da je za opće stanje u državi potrebno poduzeti mjere koje se kreću u dva pravca. Jedan je rasterećenje gospodarstva, odnosno poduzetnika, a drugi je podizanje životnog standarda građana. U ovu prvu mjeru svakako spada i potez kojim se zdravstveni doprinos smanjio za 2%, čime je poslodavcima bitno smanjena cijena rada, a da se pritom nisu smanjile i plaće zaposlenih. Jednako  tako, smanjena je indirektna spomenička renta, vodni i šumski doprinos, a sve su to mjere koje ipak vode k smanjenju opterećenja poslodavaca. Među mjerama koje su za posljedicu trebale imati povećanje prihoda stanovnika iz najsiromašnijih slojeva, nalazi se i daljnje povećanje neoporezivog  dijela dohotka s 1800 na 2200 kn.

Za razliku od prethodnika, tu je ova Vlada ipak pokazala dobru volju da nadoknadi gubitak u proračunima lokalne i regionalne samouprave. Naime, najnovijim Zakonom o financiranju jedinica lokalne samouprave,  koji je stupio na snagu 1. ožujka 2012., opća stopa poreza na dohodak koja pripada jedinicama lokalne samouprave povećana je za 1,5%, i to s 55% na 56,5%.

Naravno, to nije idealno, iz jednostavnog razloga što sustav financiranja lokalne samouprave nije idealan. Naime, ovako postavljen, on u mnogočemu ovisi o visini prosječnih plaća na razini nekog grada ili općine, a plaće u nekoj jedinici lokalne samouprave  opet ovise o lokalnoj strukturi gospodarstva. Otud, primjenom ovog modela svi će oni gradovi  i općine gdje je prosječna plaća iznad 4.500 kn nadoknaditi gubitke u proračunu. Međutim, one lokalne jedinice gdje su plaće ispod prosjeka u ovakvoj raspodjeli vuku kraći kraj. Ukratko, bogatije će jedinice lokalne samouprave postati još bogatije, a one siromašnije dodatno osiromašiti. Bez obzira na dobre namjere ove Vlade, ovaj primjer pokazuje na potrebu da se sustav financiranja lokalne samouprave iz temelja izmijeni.

Kao gradonačelnik Rijeke i predsjednik Udruge gradova, očekujem da se onim gradovima i općinama koji će pretrpjeti  najveće gubitke, ista ta sredstva nadoknade  iz fonda izravnanja. Međutim, ostaje činjenica da sve nabrojane mjere, kolikogod dobronamjerne bile, liječe samo simptome, a ne uzroke problema. U konačnici, jedino dobro rješenje krije se u cjelovitoj izmjeni načina financiranja jedinica lokalne samouprave, a to je pitanje usko vezano u decentralizaciju, raspodjelu nadležnosti i novi teritorijalni preustroj cijele zemlje. 

Tekst: V. Obersnel