Ajmo sada toleranciju zamijeniti prihvaćanjem!

Objavljeno: | Komentari | Tagovi:

Ajmo sada toleranciju zamijeniti prihvaćanjem!

Veći radni dio prošlog tjedna proveo sam u Briselu. No sudeći po odjecima događaja koji je već 7.10. u večernjim satima na noge digao velik dio Riječana, a i ostatak zemlje, trebao sam biti doma i sad mi je žao što sam propustio iz prve ruke osjetiti atmosferu koja je u Rijeci nastala zbog jedne zastave i dva transparenta što su na zgradi Kazališta postavljeni na Dan neovisnosti.

Nekad se pitam – je li naš grad zaista toliko tolerantan koliko vjerujemo da jest? Odnosno, što nam uopće znači riječ tolerancija?  I koliko smo spremni zamijeniti je riječju – prihvaćanje?

Za one rijetke koji  ne znaju o čemu se radi i koji ravnodušno (ili pak tolerantno) nisu pratili zbivanja zadnjih dana, evo pojašnjenje:  uprava HNK Ivana pl. Zajca na zgradu kazališta izvjesila je u utorak, 7.10. u večernjim satima transparent "Čestitamo Dan nezavisnosti" i transparent "Hrvatsko LGBT kazalište", a na veliki balkon postavili su zastavu duginih boja, simbol LGBT zajednice. Ti su rekviziti na kazalištu stajali i tijekom 8.10. odnosno tijekom Dana neovisnosti. A cijeli je čin bio popraćen priopćenjem za medije u kojem je uprava kazališta, između ostaloga napisala da je "LGBT manjina neprestano izložena diskriminaciji, te joj se ustavno oduzimaju prava, što je vidljivo na posljednjem referendumu kojim je institucionalizirana homofobija".

Da se razumijemo, sve vrijeme je i nacionalna zastava vijorila na Kazalištu. Dakle, nitko ju nije uklonio niti zamijenio zastavom duginih boja na dan nacionalnog praznika. No unatoč tome, dva transparenta i jedna LGBT zastava bili su dovoljni da se dobar dio grada probudi, da mnogi spremno i hrabro, najviše putem društvenih mreža, iznesu svoj stav o postavljenoj zastavi i transparentima. Pritom, ako smijem primijetiti, relativno je glasna bila nekolicina onih koji su ovaj čin proglasili nepristojnom i neprimjerenom uvredom. Pojedinci su čak ustvrdili da je ovime nanesena uvreda hrvatskim braniteljima. No bilo je ujedno i mnogo onih koji su pisali da su baš zbog ovoga ponosni na svoj grad. Organizirana je i TV emisija o temi zastave i transparenata na kazalištu. A i na nacionalnoj televiziji  našlo se mjesta za raspravljanje o riječkom intendantu i njegovom postupku. Čak i predstavnici nekih političkih stranaka iznosili su svoje stavove vezane uz ovaj događaj i uopće, čini se da je gotovo svatko na ovaj ili onaj način bio isprovociran da nešto pomisli, nešto kaže, komentira ili čak javno uzvikne. Pa, evo, ispada da se i ja osjećam dovoljno isprovociranim da o ovome nešto napišem. Na moj su mail pristigle dvije poruke građana s pitanjima – kako sam to mogao dozvoliti, jesam li normalan, kakvog sam to intendanta izabrao?! Na FB sam pročitao i neka iznenađenja - od toga da se nekima povraća od intendanta Frljića, da se srame, do toga da Rijeka nije mjesto za takve provokacije, ali vidio sam i jasne poruke da je baš Rijeka mjesto u kojem je jedino moguće diskutirati o ovakvim temama... Jedan je gradski vijećnik čak pozvao građane da ne odlaze više u Kazalište. Sve u svemu, nastala je mala turbulencija u Rijeci, jedan vir u koji su mnogi zaronili i zauzeli pozicije za koje su vjerovali i osjećali da ih trebaju zauzeti.

Sudeći prema svemu tome, sasvim je jasno da su intendant Frljić i njegov bliski suradnik gospodin Blažević ovime uspjeli lijepo uzburkati našu tolerantnu Rijeku, još snažnije zapljusnuti sredine koje nisu tako tolerantne kao naša, a izvjesno je da se dogodilo nešto što je dotaklo sve i to do te mjere da neki nisu uspjeli ni tolerirati čin, a kamoli prihvatiti ga kao dio nečeg riječkog. A što se to zapravo dogodilo? Na Dan neovisnosti Kazalište je skrenulo pažnju na postojanje jedne manjine koja se u našem društvu, po izjavama vlastitih članova, osjeća diskriminirano i manje vrijedno. Je li Dan neovisnosti pravi trenutak za skretanje pažnje na baš tu manjinu? Ako nije, zašto nije? Za koga smo to rezervirali taj dan ako nismo za sve naše građane? Onima koji politikantski tvrde da su akcijom kazališta uvrijeđeni hrvatski branitelji, rado bih uputio pitanje - nije li cijela je naša država, njena samostalnost i njeno postojanje usko povezano s hrabrošću hrvatskih branitelja, sudionika Domovinskog rata i nije li svaki naš dan slobodan i neovisan zahvaljujući njihovoj borbi i njihovim žrtvama u Domovinskom ratu? Zašto bi samo Dan neovisnosti pripadao hrvatskim braniteljima? Njima, kao i svim građanima naše zemlje, pripadaju svi slobodni i svi svečani dani koje živimo.

I onda, što nas je zapravo zasmetalo ili isprovociralo toga dana?

Meni se čini da smo svi skupa osjetili da se događa nešto neobično – spoj nacionalnog praznika i LGBT zastave. I to nas je potaklo na reakciju. A ako je u tolerantnoj Rijeci neobično ili incidentno na Dan neovisnosti izvjesiti zastavu duginih boja, onda trebamo utvrditi da s tom zastavom imamo neki problem. Čim je kao simbol ne možemo svi jednako tolerirati, a kamoli u cijelosti prihvatiti, kad je istaknuta pod okriljem nacionalnog praznika kojim se slavi neovisnost, znači da i pripadnike manjine čiji je simbol ta zastava ne doživljavamo u cijelosti kao građane koji su ravnopravni i čiji su simboli dio našeg neovisnog i slobodnog društva. Simbolički gledano, ne bi li sve zastave, svih manjina u našem društvu, trebale biti okupljene pod našom nacionalnom zastavom ili pod bilo kojim našim nacionalnim praznikom? Nije li to ravnopravnost, prihvaćanje ili bar tolerancija za koju se tako lako deklarativno određujemo?

Priznajem, i ja sam u prvi mah pomislio – zašto zastava duginih boja i LGBT kazalište ako se unutra događa Tosca a ne neka predstava tematski vezana uz prava pripadnika manjina? Ali nakon reakcija koje su uslijedile, postalo mi je sasvim jasno zašto. Danas se, očito, bilo kakvo dublje razmišljanje i zauzimanje stava u široj populaciji može isprovocirati samo jednostavnim i efektnim vizualnim stvarima. Iz zone udobnosti nas može pomaknuti samo nešto posve doslovno i posve neobično što nam se stavi pod nos. To mnogo više govori o nama samima kao pripadnicima većine u ovom slučaju, nego o bilo kojoj manjini ili pak o intendantu Frljiću i gospodinu Blaževiću. Naime, oni su vrlo jasno otvorili temu, isprovocirali su nas, a meni se čini da smo potom, u prilično velikom broju, o toj temi razgovarali.  I zato nakon svega tvrdim da su napravili dugoročno dobru stvar. LGBT zastava postala je na Dan neovisnosti pravi lakmus papir kojim smo provjeravali stupnjeve naše tolerancije, uvjete pod kojima nešto prihvaćamo ili ne prihvaćamo. Dobili smo mogućnost osvijestiti kako smo lako, iako smo tvrdili da nismo takvi, u zasebne ladice, potpuno odvojeno, smjestili Dan neovisnosti, pripadnike manjinskih grupacija u društvu, umjetnost, provokaciju, intendanta...i kako nam nikada ne bi palo na pamet da se sve to može povezati. A može.

No, postoji još nešto što se u Rijeci dogodilo povezano sa zastavama, transparentima i ovogodišnjim Danom neovisnosti. Naime, najveći dio građana Rijeke je LGBT zastavu na Dan neovisnosti ipak tolerirao. Osim dijela komentara na društvenim mrežama, u medijima i na kavama, ništa se dramatično u Rijeci nije dogodilo što bi poljuljalo našu vrlinu, našu ponosnu legitimaciju - toleranciju. Dakle, dogodila se još jedna potvrda činjenice da je u Rijeci moguće otvoriti temu koja je u cijeloj zemlji osjetljiva, o njoj burno raspravljati, polarizirati stavove, čak i skinuti maske, posvađati se, pomiriti i nakon svega - nastaviti živjeti opušteno. No, sad kad smo se na još jednom primjeru uvjerili da jesmo tolerantni, pokušajmo napraviti korak naprijed – počnimo se baviti istinskim prihvaćanjem, a ne samo toleriranjem. Kako čitam, čak je i konzervativna Katolička crkva, na sastanku Pape i 191 biskupa koji traje do nedjelje, jučer poslala poruku vezanu uz homoseksualne osobe ističući važnost prihvaćanja kvaliteta koje te osobe mogu ponuditi kršćanskoj zajednici.

Zapamtio sam u svemu ovome i jednu izjavu gospodina Jasena Boke koji je rekao da je Rijeka krivo mjesto za ovu akciju koju su Frljić i Blažević napravili jer kako Boko kaže: "ako je jedan grad tolerantan u ovoj zemlji, onda je to Rijeka". A ja baš mislim da zbog tog dobrog glasa koji nas prati imamo i posebnu odgovornost. Jer ako neće iz Rijeke biti poslana jasna pa i provokativna poruka o tome da je bilo koja manjina diskriminirana – odakle će onda biti? Koja će to sredina biti dovoljno zrela da može preživjeti LGBT zastavu na Dan neovisnosti ako to Rijeka ne učini prva? Iskreno, ponosan sam na svoje sugrađane jer su ušli u diskusiju, jer su imali što za reći, jer su se usudili, jer su u najvećem broju posve tolerantno gledali zastavu duginih boja ispod naše nacionalne zastave.  Sve su to važni koraci od toleriranja prema otvorenom prihvaćanju, i to ne samo puke zastave, nego, što je puno važnije, prema prihvaćanju pripadnika LGBT zajednice kao ravnopravnih članova našeg društva.

 

Tekst: Vojko Obersnel