Nije to bilo baš tako davno. Prije nešto više od 4 godine tadašnji ministar financija Ivan Šuker izmijenio je stope poreza na dohodak i tim činom, bez da trepne, oduzeo jedinicama lokalne i regionalne samouprave ukupno oko 800 milijuna kuna. Nisam šutio dok se to događalo. Upozoravao sam što to znači za decentralizaciju i, preko Udruge gradova kojom sam tada predsjedao, zatražio sam ocjenu ustavnosti tog zakona. Predlagao sam da se poveća udio lokalne i regionalne samouprave u porezu na dohodak ili da joj se isti u potpunosti prepusti. Nije bilo sluha. U kritikama prema tadašnjim potezima Vlade Jadranke Kosor suglasno je sa mnom govorio Branko Grčić, danas ministar regionalnog razvoja i fondova EU. Kako se ništa nije moglo učiniti, suočen s gubitkom prihoda koji građanima Rijeke osiguravaju standard socijalnog programa, plaće u vrtićima i drugim ustanovama, nadgradnju u kulturnim i sportskim programima, donio sam tešku odluku o podizanju prireza. Zanimljivo, tada me nitko nije smatrao revolucionarom, već predstavnikom lokalne samouprave i mediji se uopće nisu bavili mojim odnosom s Jadrankom Kosor.
Onda je došla nova Vlada i već u siječnju 2012. održan je prvi sastanak s Udrugom gradova. Pohvalio sam takvu inicijativu Vlade kao i novi Zakon o financiranju jedinica lokalne samouprave kojim je opća stopa poreza na dohodak koja pripada jedinicama lokalne samouprave povećana za 1,5%. To je bio skroman ali jako važan potez nove Vlade jer je najavio sasvim novi smjer politike s obzirom na lokalnu samoupravu. Zanimljivo, tada nitko od kolega gradonačelnika nije smatrao da se lokalna samouprava mora odreći svojih prihoda u cilju reformi, niti se itko bunio na ovo malo ali važno povećanje.
Pred kraj 2012. dogodilo se opet nešto važno što sam pohvalio i što je bilo bitno u smislu razvoja politike decentralizacije i na tragu novog pravca kojim je vlada Zorana Milanovića krenula u kontekstu razumijevanja važnosti lokalne i regionalne samouprave. Naime, Udruga gradova pozvana je u Ministarstvo financija na sastanak o novom Zakonu o porezu na nekretnine. Nažalost, taj zakon nije donesen pa su izostali i prihodi koje je lokalna samouprava trebala ostvariti kroz izmjene sustava. Kasnije više nisam posebno govorio o tom zakonu i zanimljivo, nitko me o tom zakonu nije posebno ispitivao niti je itko tvrdio da zaboravljanjem te teme čuvam ili štitim Vladu Zorana Milanovića. Jednom mi se ipak otela izjava da su Zakon minirali HNS-ovci, pa sam dobio pomalo smiješnu jezikovu juhu od lokalnih predstavnika te stranke.
A onda je došla 2014. i priče o poreznoj reformi. Još u rujnu sam vrlo javno i vrlo pristojno rekao što to gradovi hoće. Zanimljivo, malo tko je tada zamijetio o čemu ja to javno govorim i nikome se nije činilo da sam u ikakvom sukobu s ikim. Paralelno su se odvijali sastanci, slao sam pisma, telefonirao ministrima. Dakle, reagirao sam na najavljene porezne izmjene davno prije no što su me o njima pitali novinari. A onda sam odgovorio i novinarima ponovivši sve što sam već ranije rekao. Zanimljivo, postao sam ličnost tjedna, rušilački element, čovjek koji će uništiti Vladu Zorana Milanovića, čovjek koji pomaže HDZ-u…i sve tome slično. U par riječi – enemy of the state.
Nije to bilo tako davno. Prije dvije i pol godine Rijeku je posjetio tadašnji ministar zdravlja Rajko Ostojić i najavio izgradnju nove bolnice apostrofirajući dotadašnja, ali i dogovorena buduća, ulaganja Grada Rijeke u ovaj projekt. Samo nekoliko mjeseci kasnije morao sam reagirati, i to vrlo javno, na posve neutemeljenu izjavu jednog drugog ministra. Jasno sam rekao da me tadašnji ministar graditeljstva Vrdoljak, danas ministar gospodarstva, vrlo neugodno iznenadio prozivkom da riječka lokalna samouprava mora ozbiljno promisliti o tome da se angažira oko izgradnje nove bolnice. Zanimljivo, nitko me tada nije prozvao da rušim ministra graditeljstva i suprotstavljam se Vladi Zorana Milanovića.
Nije to bilo baš tako davno. Prije nešto više od 4 godine zagalamio sam da ću, uz suglasnost Gradskog vijeća, izdati jamstva Trećem maju za osnaženje ugovora za asfalt-tankere. Nedopustiva je tada bila agonija Trećeg maja i šutnja tadašnje Vlade Jadranke Kosor, kao i nedonošenje odluka vezanih uz privatizacijski proces brodogradilišta. Zanimljivo, tada me nitko nije nazivao rušilačkim elementom, već glasnim gradonačelnikom i nitko se nije bavio mojim odnosom s premijerkom Jadrankom Kosor. Samo dvije godine kasnije, iznenađen izjavama da je privatizacije Trećeg maja još uvijek otvoreno pitanje, pisao sam tadašnjem potpredsjedniku Vlade Radimiru Čačiću i tražio hitan odgovor i objašnjenje te njegove izjave. Zanimljivo, tada me nitko nije prozivao da rušim prvog potpredsjednika i Vladu Zorana Milanovića.
Nije to baš bilo tako davno. Prije manje od 3 godine zaredali su se tihi i glasni prosvjedi diljem Hrvatske koji su bili usmjereni protiv tadašnje Vlade Jadranke Kosor. Nisam im se priključio, ali sam ih podržao jer je bilo jasno da ta Vlada više ne može odgovoriti ni na koje važno pitanje u Hrvatskoj. Zanimljivo, tada me nitko nije smatrao glavnim oponentom Jadranke Kosor već jednim običnim neambicioznim SDP-ovcem koji neće u Sabor jer mu je bolje u Rijeci.
Nije to bilo baš davno. Šest mjeseci prije referenduma o obitelji javno sam rekao da je zahtjev za tim referendumom apsurdan i da otvara Pandorinu kutiju. Zanimljivo, prošao sam ispod radara, čak i kod anonimnih članova Vlade ili anonimnih predstavnika svoje stranke. Onda sam pred održavanje referenduma pozvao sve moje sugrađane da glasaju protiv. Nakon referenduma upozorio sam da se slična stvar događa s tada najavljenim referendumom o ćirilici. Opet sam prošao svima ispod radara. Uslijedila je ove godine najava i prikupljanje potpisa za referendum o preferencijalnom glasanju, i tad sam vrlo javno i vrlo jasno rekao što u tom kontekstu zamjeram Vladi i svojim kolegama u stranici i što bi pomoglo u razrješenju apsurdne situacije. Ništa se posebno nije zbilo. Potpisi za referendum su prikupljani. A ja, zanimljivo, nisam postao nikakav rušilački element Vlade koja u to vrijeme još nije imala nikakav zakonski prijedlog za izmjene izbornog sustava.
No, postoje valjda zvjezdane konstelacije, jer drugačije ne mogu objasniti ovaj trenutak u kojem se nalazim, koje nekako posve iznenada obasjaju moj lik i djelo pa se neka moja posve razumna reakcija, posve očekivana izjava, pretumba u veliki naslov i nađe pod reflektorima svih znanih i neznanih, svih anonimnih i dobro provjerenih izvora, svih medija i novinara. I ja sam u centru pažnje. To je sasvim suprotno onim trenucima kad sam ispod radara. Divota jedna! To jest, bila bi divota kad u centru pažnje ne bih bio ja i moji odnosi s bilo kime, nego ono o čemu govorim, a to je Zakon o porezu na dohodak i Zakon o financiranju jedinica lokalne i regionalne samouprave. No izgleda da u ovoj zemlji više nitko ne mari za meritum stvari, nego se svi samo brinu o što boljem namještanju reflektora prema trivijalnim, senzacionalističkim naslovima i još gorim novinarskim tezama koje se građana nimalo ne dotiču dok ih se ono što istovremeno ostaje u sjeni dotiče puno više.
Jesam li razočaran? Jako. Čak u ovom trenutku ponajmanje zakonima i posljedicama koje će izazvati, a puno više činjenicom da to zbilja već sada nikoga više nije ni briga. Jer ako te je za išta briga, očito je – postaješ neprijatelj No1. Danas čitam da se gradovima čak i javno prijeti dodatnim smanjenjem prihoda ukoliko podizanjem cijena usluga pokušaju nadoknaditi gubitke. Ipak, jedno je nesporno – mijenjali su se ministri, mijenjale su se Vlade, mijenjale su se čak i države, a gradovi su uvijek ostajali kao konstanta. I tako ću u našem gradu, kao i 2010., učiniti ono na što sam prisiljen – po tko zna koji put smanjiti plaće zaposlenika uprave i proračunskih korisnika, smanjiti dosadašnji standard u kulturnim i sportskim programima, rezati sve što se odrezati bude moglo. I završit ćemo 2015. s nešto većim godišnjim minusom u proračunu, a svjetla reflektora do tad će se seliti na tisuću drugih nebitnih stvari i naprosto – nikoga ni za što i dalje neće biti briga. Ako ušutim ili ostanem ispod radara, bit ću valjda prijatelj ove države. No, unatoč tome, neću šutjeti. Vjerujem da možemo bolje i da zato moramo bolje, a pravi put do toga nije guranje stvari pod tepih, šutnja i kalkulacije. Pravi put je jasnoća i iskrena komunikacija.
Tekst: V. Obersnel