Prošli tjedan se navršilo točno 9 godina od kada me Gradsko vijeće prvi puta izabralo za gradonačelnika Rijeke. To je dugi vremenski period, ali meni je prošao za čas i kada vratim film unatrag, teško mi je povjerovati da je već prošlo toliko godina.
Prisjećam se 1997. kada sam postao član Poglavarstva zadužen za zdravstvo i socijalnu skrb, prihvaćajući taj izazov kao – najduže četverogodišnji odmak od sveučilišne karijere na Medicinskom fakultetu – kako sam samome sebi objasnio.
Nepune tri godine kasnije, postao sam gradonačelnik i to ostao punih 9 godina. Unatoč velikom naporu i energiji, strasti koju vrlo često ulažem u ovaj posao, unatoč danima bez radnog vremena, mjesecima bez slobodnog vikenda i godinama bez punog godišnjeg odmora – nije mi žao.
Štoviše, imam snage, a vjerujem da imam i vizija za još jedan mandat, prvi puta kao neposredno izabrani gradonačelnik. Obvezuje me na to podrška velikog broja sugrađana iskazana najčešće u neposrednom kontaktu, ali i kritika onih nezadovoljnih – kako bih dokazao i sebi i njima da mogu još bolje.
Puno se toga dogodilo u proteklih 9 godina i kad bih krenuo opisivati sve što mi se dešavalo trebalo bi mi puno prostora i vremena. Zato ću izdvojiti samo nekoliko epizoda.
Naravno da je prva godina mandata bila izuzetno teška. Za mene je puno toga bilo novo, a k tome su me na svakom koraku, od suradnika do javnosti, uspoređivali sa Slavkom Linićem, nerijetko komentirajući da bi Linić nešto, bilo što, napravio drugačije.
Trebalo je vremena, ali znam da sam dokazao da mislim svojom glavom. I to imam namjeru činiti barem dok mi sive moždane stanice funkcioniraju.
Sjećam se nimalo lake odluke o dokapitalizaciji Energa u što je trebalo uvjeriti i koalicijske partnere, ali i stranačke kolege. Sreća da smo je donijeli, jer bez novih 215 km plinske mreže, danas bi, poput nekih drugih gradova, samo promatrali kako je magistralni plinovod prošao pored nas.
U lijepoj uspomeni su i brojni dani i neprospavane noći u pripremi Papinog dolaska, kao i tijekom petodnevnog boravka Svetog Oca u našem gradu. Bili su to dani ponosa kako za brojne Riječane, tako, naravno, i za mene.
Bilo je u ovih devet godina naravno i ružnih trenutaka, vezanih uglavnom uz stradanja naših sugrađana. Najteži trenutak bilo mi je saznanje o pogibiji našeg vatrogasca Ede Surina tijekom intervencije u Labinskoj ulici, a izuzetno teško je bilo i održati govor na komemoraciji pred njegovim brojnim kolegama. Toga se sjećam s mnogo tuge.
Pitaju me često čime sam najviše zadovoljan u ovim proteklim godinama. Iako mnogi očekuju da ću reći otvaranjem novih bazena, ja uvijek ističem odluku o prenamjeni vojarne na Trsatu za izgradnju sveučilišnog Kampusa i bolnice, kao i činjenicu da je ovih proteklih godina naš grad doslovno oživio i danju i noću, što je toliko nedostajalo mojoj generaciji i mnogima iza nje.
Nazdravio sam prošli tjedan sa svojim suradnicima u ime svojih 9 godina, zapravo u ime svega ovoga čega smo se sjetili s osmjehom ili s tugom. No, jedna stvar je ipak u toj priči meni osobno najvažnija – podrška Riječana koju osjećam, koju čitam, koju slušam. Bez toga, sve bi bilo puno teže – ili uopće ne bi ni bilo.Jučer se navršilo točno 9 godina od kada me Gradsko vijeće prvi puta izabralo za gradonačelnika Rijeke. To je dugi vremenski period, ali meni je prošao za čas i kada vratim film unatrag, teško mi je povjerovati da je već prošlo toliko godina.
Prisjećam se 1997. kada sam postao član Poglavarstva zadužen za zdravstvo i socijalnu skrb, prihvaćajući taj izazov kao – najduže
četverogodišnji odmak od sveučilišne karijere na Medicinskom fakultetu – kako sam samome sebi objasnio.
Nepune tri godine kasnije, postao sam gradonačelnik i to ostao punih 9 godina. Unatoč velikom naporu i energiji, strasti koju vrlo često ulažem u ovaj
posao, unatoč danima bez radnog vremena, mjesecima bez slobodnog vikenda i godinama bez punog godišnjeg odmora – nije mi žao.
Štoviše, imam snage, a vjerujem da imam i vizija za još jedan mandat, prvi puta kao neposredno izabrani gradonačelnik. Obvezuje me na to podrška
velikog broja sugrađana iskazana najčešće u neposrednom kontaktu, ali i kritika onih nezadovoljnih – kako bih dokazao i sebi i njima da mogu još bolje.
Puno se toga dogodilo u proteklih 9 godina i kad bih krenuo opisivati sve što mi se dešavalo trebalo bi mi puno prostora i vremena. Zato ću izdvojiti
samo nekoliko epizoda.
Naravno da je prva godina mandata bila izuzetno teška. Za mene je puno toga bilo novo, a k tome su me na svakom koraku, od suradnika do javnosti,
uspoređivali sa Slavkom Linićem, nerijetko komentirajući da bi Linić nešto, bilo što, napravio drugačije.
Trebalo je vremena, ali znam da sam dokazao da mislim svojom glavom. I to imam namjeru činiti barem dok mi sive moždane stanice funkcioniraju.
Sjećam se nimalo lake odluke o dokapitalizaciji Energa u što je trebalo uvjeriti i koalicijske partnere, ali i stranačke kolege. Sreća da smo je
donijeli, jer bez novih 215 km plinske mreže, danas bi, poput nekih drugih gradova, samo promatrali kako je magistralni plinovod prošao pored nas.
U lijepoj uspomeni su i brojni dani i neprospavane noći u pripremi Papinog dolaska, kao i tijekom petodnevnog boravka Svetog Oca u našem
gradu. Bili su to dani ponosa kako za brojne Riječane, tako, naravno, i za mene.
Bilo je u ovih devet godina naravno i ružnih trenutaka, vezanih uglavnom uz stradanja naših sugrađana. Najteži trenutak bilo mi je saznanje o pogibiji
našeg vatrogasca Ede Surina tijekom intervencije u Labinskoj ulici, a izuzetno teško je bilo i održati govor na komemoraciji pred njegovim brojnim kolegama.
Toga se sjećam s mnogo tuge.
Pitaju me često čime sam najviše zadovoljan u ovim proteklim godinama. Iako mnogi očekuju da ću reći otvaranjem novih bazena, ja uvijek ističem odluku
o prenamjeni vojarne na Trsatu za izgradnju sveučilišnog Kampusa i bolnice, kao i činjenicu da je ovih proteklih godina naš grad doslovno oživio i danju i noću, što je toliko nedostajalo mojoj generaciji i mnogima iza nje.
Nazdravio sam sa jučer sa svojim suradnicima u ime svojih 9 godina, zapravo u ime svega ovoga čega smo se sjetili s osmjehom ili s tugom. No, jedna
stvar je ipak u toj priči meni osobno najvažnija – podrška Riječana koju osjećam, koju čitam, koju slušam. Bez toga, sve bi bilo puno teže – ili uopće
ne bi ni bilo.