Lipanj je u Hrvatskoj značajan mjesec, mjesec kada slavimo dva jako važna datuma, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. Nažalost, još uvijek ima mnogih koji ne žele razumjeti i prihvatiti bjelodanu, izravnu i povijesno priznatu vezu između ova dva praznika.
Prva antihitlerovska postrojba u okupiranoj i zgaženoj Europi osnovana je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica kod Siska. Upravo je Prvi sisački partizanski odred početak nezaustavljive lavine otpora fašizmu, borbe u kojoj je aktivnog udjela do kraja drugog svjetskog rata uzelo 500.000 hrvatskih građana, a među njima i mnogi Riječani, Primorci, Gorani i otočani. Povodom 70. godišnjice ustanka ovih smo dana na sve spomenike iz razdoblja narodno oslobodilačke borbe na području grada Rijeke položili cvijeće.
Ne znam zašto se mnogi srame činjenice da je baš hrvatski pokret bio vrlo važan i, uz bosanskohercegovački, najjači dio jugoslavenskog antifašističkog pokreta, a slijedom toga i najjači antifašistički pokret u Europi, ako izuzmemo okupirane dijelove tadašnjeg SSSR-a. Antifašistička borba razlog je zašto se naša zemlja našla među pobjednicama u najvećem ratu u ljudskoj povijesti, i zašto se nalazi u svojim današnjim granicama. Jednako tako ne treba skrivati niti činjenicu da su taj snažan antifašistički i oslobodilački pokret vodili članovi komunističke partije na čelu s Titom. Pa nisu valjda veći domoljubi bili sljedbenici Ante Pavelića i ustaškog pokreta koji su pola hrvatske obale prodali talijanskim fašistima.
Štoviše, i hrvatski Ustav vrlo je jasno utvrdio da je suverenost Hrvatske uspostavljena na temeljima odluka Zemaljskog antifašističkog vijeća Hrvatske Hrvatske iz 1943. Kad smo Domovinskim ratom obranili zemlju i uspostavili samostalnu državu, to je bilo u istim onim granicama koju svojom krvlju izborili anitfašistički borci prije više od 60 godina, i koje je Hrvatski sabor među ostalim potvrdio 25. lipnja, kad je donio odluku o suverenosti i samostalnosti Hrvatske. Ne treba s uma smetnuti niti da je tu činjenicu 1991. spremno priznala i Badinterova komisija koja je rješavanjem spornih pravnih pitanja pokušala doprinijeti mirnom rješavanju krize u bivšoj Jugoslaviji.
Ima puno onih koji antifašizam proglašavaju neprijateljem hrvatske državotvornosti, samostalnosti i neovisnosti, ali to je najobičnij povijesni falsifikat i laž koja neće i ne može opstati.
Danas, kada stojimo na pragu formalnog ulaska u veliku europsku obitelj, čije je ujedinjenje i krenulo s povijesnih zgarišta na kojima smo mi, zajedno s drugim europskim narodima, pobijedili nacističku mašinu, hrvatski antifašizam nije nešto čega se trebamo sramiti, on je temelj na kojem s pravom i ponosno stojimo, i zalog naše budućnosti. Naša je odgovornost izgraditi društvo u kojem djeca i mladi ne ignoriraju već reagiraju na poruke mržnje, na kukaste križeve, na nasilje, netoleranciju. To je nasljeđe antifašizma koje im moramo prenijeti, a to možemo samo znanjem i činjenicama, i glasnom istinom o antifašističkoj borbi.
I zato se baš u lipnju imam potrebu podsjetititi zašto volim crvenu boju. Zato što je to boja slobode, boja pod kojom su se za slobodu, ali i ostvarenje radničkih prava borili mnogi širom svijeta, zato što je to i boja hrvatske državnosti, i zato što je to boja ljubavi.
Stoga, sretan vam Dan antifašističke borbe i Dan državnosti!
Tekst: V. Obersnel